Na Bobovcu je danas održan Molitveni dan za Domovinu i Molitveni pohod Vojnog rdijarijata. Euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskupi apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata mons. Tomo Vukšić.
Njegovu propovijed prenosimo u cjelosti:
Kao vjernici Vrhbosanske nadbiskupije okupili smo se 24. put na ovom povijesnom mjestu da molimo za Bosnu i Hercegovinu. S istom nakanom molitve za Domovinu, vjernici Vojnog ordinarijata danas sudjeluju na svom 22. molitvenom pohodu.
Vođeni istom nakanom, ovdje visoko pod nebesa danas u se s nama popeli i sudjeluju također Kristovi vjernici iz drugih biskupija, krajeva i država.
Sve vas srdačno pozdravljam i radujem se što zajedno molimo za Domovinu, za sve njezine ljude, za njihovu međusobnu slogu i zajedničko opće dobro, sa željom da dragi Bog Domovinu blagoslovi napretkom, a sve njezine ljude i narode međusobnom suradnjom, uzajamnim oprostom, jačanjem povjerenja i pomirenjem.
Kao kršćani, zajedno s apostolom Pavlom ispovijedamo vjeru da je naša prava, konačna i trajna domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista (usp. Fil 3,20). Pri tomu, međutim, vrlo dobro znademo također, da svi putovi prema nebeskoj domovini ne samo vode isključivo kroz zemaljsku, nego i da čovjek već na zemaljskim stazama svoga života, odgovornim odnosom prema Bogu i drugim ljudima, sebi pripravlja ulazak na nebeske putove i hod po njima. Tako se život u jednoj domovini nastavlja životom u drugoj. Život na zemlji nastavlja se životom u vječnosti, a zemaljski putovi imaju nastavak na nebeskim. Odnosno, nebeska domovina se stječe izgrađujući zemaljsku, jer vrata nebeske domovine čovjeku otvara samo njegovo odgovorno djelovanje za zemaljsku i briga za sva Božja stvorenja u njoj, posebice za druge ljude. Tako su stvaranje povjerenja među ljudima na zemlji, izgradnja povjerenja, pomirenje i sloga predvorje i predokus, slika i prilika, budućega prijateljstva u društvu anđela i svetaca u nebeskoj domovini. To je dio katoličkoga nauka o društvenom moralu i čovjekovoj odgovornosti za druge ljude, zajednicu, okoliš, znanost, gospodarstvo, politiku, školstvo, sveučilište, kulturu, napredak, prosvjetu, razvitak i za svako drugo područje čovjekova života.
Posvema smo svjesni, da je ljudski život na zemlji razdoblje hodočasničkoga prolaza kroz zemaljsku domovinu i da završava izlaskom. Jasno nam je da „nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo“ (Heb 13,14). Zajedno sa svim drugim ljudima mi smo tako stranci i pridošlice na zemlji (usp. Heb 11,13). Stoga kao vjernici čeznemo za boljom domovinom, to jest nebeskom (usp. Heb 11,16). Pri tomu, zemaljska domovina, njezini ljudi i druga Božja stvorenja su mjesta ispita i dokaza koliko iskreno i predano čeznemo za nebeskom domovinom jer, osim ispovijedanja vjere u Krista Spasitelja, vjerujemo također da je drugi čovjek put Crkve te da je isti čovjek mjesto i način našega spasa. Zato je ovo vrijeme doba našega spasa. Naši gradovi i sela su jedina mjesta u kojima to možemo ostvariti. A ljudi, koje susrećemo, su jedina prilika koja nam je dana. Kad ona prođe, drugu prigodu jednostavno više ne možemo dobiti.
Izgradnja zemaljskoga grada moralna je obveza svih njegovih stanovnika: svakoga prema službi koju obnaša, sposobnostima koje ima, talentima koje mu je Bog dao, odgovornostima koje je preuzeo, povjerenju koje mu je zajednica iskazala i zadaćama koje mu je povjerila.
Uloga crkvene zajednice je biti moralni autoritet i pokazivati dobar primjer na svim područjima života. Kršćanski je nauk, da voljeti drugoga znači željeti njegovo dobro i zaista raditi za to, kao i za zajednicu kojoj se pripada. Naime, uz pojedinačno dobro, postoji također dobro, koje je povezano s različitim oblicima društvenoga života ljudi. Tako se zauzimanje kršćanskoga vjernika za dobro, radost, slogu i napredak događa na trostrukoj razini, koju bi se moglo nazvati ja-neki-svi, i ni jednu od tih razina ne smije se zaboraviti ili isključiti. Naime, cijeli čovjekov život odvija se na individualnoj razini pojedine osobe, na razini jednoga dijela kao što je obitelj ili neke druge grupe, na primjer etničke, i na razini cijele društvene zajednice. Stoga je željeti opće dobro i truditi se oko njega obveza. A zalagati se za opće dobro znači doprinositi za druge i istovremeno koristiti se tim doprinosima za svoje individualno dobro. Istina je da čovjek ljubi drugoga tim više što više radi za opće dobro. Stoga kršćanin ima moralnu obvezu djelovati u tom smislu i nikako ne može biti oslobođen od te obveze. Toga trebaju biti svjesni posebice Isusovi vjernici laici u svom javnom i profesionalnom djelovanju i, zajedno sa svima ostalima, uvijek biti u koaliciji za opće dobro i pravdu, a stalno u opoziciji protiv svake nepravde.
Sudjelovanje katolika u društvenom životu je časna zadaća i odgovorno poslanje. Ono je način njihova posvećenja i mjesto njihova spasa. Pri tomu, osim svojim djelatnim osobnim doprinosom, oni životu zajednice doprinose također poučavanjem i iznošenjem načela katoličkoga društvenog nauka i morala. To zato da bi se ljudi sve više učili poštenu ponašanju, a vlast pravednoj raspodjeli društvenih dobara i donošenju pravednih zakona jer, ako se dogodi da vlast – također je nauk Katoličke Crkve – izdaje nepravedne zakone ili poduzima mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vežu u savjesti.
Zajedničko dobro obuhvaća skup uvjeta društvenoga života, koji skupinama i pojedincima omogućuju potpunije i lakše doći do vlastitoga savršenstva. A da bi se to dobro ostvarilo, potrebno je troje: poštivanje i promicanje temeljnih prava svake ljudske osobe; blagostanje ili razvitak duhovnih i vremenitih društvenih dobara koja su dostupna svima; mir i sigurnost cijele zajednice i njezinih članova.
Katolički je nauk također da poštivanje svake ljudske osobe vodi tome da u drugomu promatramo svoj drugi ja, što uključuje poštivanje temeljnih prava, koja proistječu iz nutarnjega dostojanstva osobe. Pri tomu najveću odgovornost imaju oni koji obnašaju javnu vlast. (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1897-1948)
Osim djelovanja na osobnoj razini i aktivnoga doprinosa zajednici i društvu, molitva kršćana je poseban oblik njihove odgovornosti i izraz sudjelovanja u društvenom životu. Njihova molitva za društvo i cijelu domovinu, za sve ljude koji u njoj žive, njihov je prepoznatljiv znak, osobna iskaznica, odgovor na Božji poziv, legitimacija pred ljudima i njihov specifičan doprinos. To su činili od početka, privatno i javno, i uvijek će to raditi. Stoga, kao dokaz kontinuiteta kršćanske molitve za sreću, napredak i slogu svakoga ljudskog društva, te kao izraz našega sudjelovanja u tom nizu katoličkoga doprinosa, koji s ovoga mjesta pod nebesima odjekuje već četvrt stoljeća, za kraj ponovit ćemo najstariju poznatu molitvu Crkve za sve koji u Domovini žive ili u njoj obnašaju vlast. Napisao ju papa Klement I. još u prvom stoljeću, a glasi: „Gospodine, daj zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti, da mogu bez zapreke izvršavati vlast, koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi sviđa te tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast koju si im ti povjerio da budu dostojni tvoga milosrđa.“ Naravno, ovo je bio samo jedan od naših današnjih molitvenih obrazaca. Drugi i najvažniji je sveta Misa koju slavimo, a na kraju ovoga slavlja zajedno ćemo izgovoriti još jednu.
Powered by WPeMatico