Autohtoni domaći magarac (Equus asinus) nekad je bio nezamjenjiva radna životinja u ruralnim sredinama. Zanimljivo – u BiH se ta životinja izdvaja po svojim regionalnim morfološkim razlikama. Naime, rad skupine autora “Odnos visine grebena, obujma prsa i dužine trupa kod ženki magaraca u tri regije Federacije BiH”, koji je na Međunarodnom simpoziju o stanju i zaštiti autohtonih pasmina predstavila Enesa Isaković iz Federalnog zavoda za poljoprivredu, otkriva da su zemljopisni i ekološki čimbenici Hercegovine oblikovali magarice značajno manje konformacije u odnosu na bosanske regije, prenosi agroklub.ba.
U istraživanju su morfometrijski analizirana tri ključna eksterijerna parametra – visina grebena, obujam prsa i dužina trupa na 106 ženskih grla magarca (starosti 3 do 12 godina) iz središnje Bosne, zapadne Bosne i Hercegovine. Rezultati su pokazali statistički značajne razlike u visini grebena i obujmu prsa između Hercegovine i bosanskih regija, dok je dužina trupa ostala uniformna.
– Dobili smo podatke da je u središnjoj Bosni prosječna visina grebena 99,31 cm, za zapadnu Bosnu 101,91 cm, što je najveća prosječna visina, a za Hercegovinu 93,23 cm, što je značajno manja prosječna visina magarica. Prosječan obujam prsa kod magarica u zapadnoj i središnjoj Bosni je prilično isti (oko 115 cm), dok su magarice u Hercegovine pokazale značajnu statističku značajnost, njihov obujam prsa je bio prilično mali, 100,57 cm – kazala je.
Istraživači smatraju da su ove razlike posljedica adaptacije na specifične uvjete.
– Vjerojatnost da se razlike u visini grebena događaju slučajno manja je od 5%, što govori da se ne radi ni o kakvoj slučajnosti nego da su u igri neki drugi čimbenici – kazala je Isaković dodajući da je “kod obujma prsa utvrđeno da nema statistički značajne razlike između bosanskih regija, dok je hercegovačka populacija pokazala značajnu statističku značajnost. Znači da se tu ne događa ništa slučajno.”
Autori zaključuju da se niže vrijednosti kod hercegovačkih magarica mogu tumačiti kao adaptivni odgovor na specifične uvjete kraškog područja, uključujući topografiju terena, kvalitetu pašnjaka i način iskorištavanja magaraca. Značajno manji obujam prsa može biti posljedica dugogodišnje selekcije i prilagodbe na teže radne zadatke na strmim terenima.
Parametar koji nije pokazao statistički značajne regionalne razlike bila je dužina trupa, sa sličnim prosječnim vrijednostima u svim trima regijama (oko 105 – 107 cm). Ova uniformnost sugerira da dužina trupa predstavlja konzervativniju morfološku osobinu kod ove vrste. Autori naglašavaju da to “ukazuje na zajedničko genetsko nasljeđe koje čini osnovu za razvoj jedinstvenog genetskog profila domaćeg magarca u FBiH.” Zaključci rada imaju važne implikacije za programe očuvanja genetskih resursa i selekcije, ukazujući na potrebu za regionalno prilagođenim strategijama uzgoja i iskorištavanja, prenosi agroklub.ba.
Powered by WPeMatico