Prošle nedjelje, 19. listopada 2025. godine, na svečanoj liturgiji na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Lav XIV. proglasio je sedmero novih svetaca Katoličke Crkve. Među njima je i Bartolo Longo, čiji život ostavlja snažan dojam, ne samo zbog svog dramatičnog obraćenja, već i zbog neizmjerne snage koju je imao u širenju kršćanske pobožnosti i službi bližnjima. Iako je svih sedam novih svetaca ostavilo dubok trag u povijesti Crkve, Bartolovo svjedočanstvo ostaje jedno od najintrigantnijih i najinspirativnijih.
Rođen 1841. godine u južnoj Italiji, Bartolo Longo potekao je iz katoličke obitelji. Međutim, nakon rane smrti majke i suočavanja s duhovnom krizom, upao je u svijet okultizma i spiritizma. Tokom svojih studija prava u Napulju, duboko je skliznuo u svijet ezoteričnih učenja i postao “vrhovni svećenik” neopoganske, sotonističke sekte. Vjerovao je u moći tame, a svoja je uvjerenja javno izražavao, postajući ozbiljan protivnik Katoličke Crkve.
Međutim, usprkos svojoj mračnoj prošlosti, Bartolovo obraćenje postalo je jedno od najdubljih i najistinitijih svjedočanstava Božje milosti. Nakon što je doživio ozbiljan psihički i fizički slom, te bio na rubu samoubojstva, doživio je preobraženje. U trenutku najveće patnje, Bartolo je čuo glas svog pokojnog oca koji ga je pozvao da se vrati Bogu. Taj trenutak bio je početak njegovog dubokog obraćenja, koje će oblikovati njegov život u narednim godinama.
Uz pomoć obiteljskog prijatelja, dominikanskog svećenika oca Alberta Radentea, Bartolo se vratio vjeri. Ključni trenutak njegova obraćenja dogodio se u dolini Pompeja, gdje je čuo riječi: „Tko širi moju krunicu, bit će spašen”. Te riječi postale su temelj njegova života i misije. Zavjetovao se da će svoj život posvetiti širenju pobožnosti Krunice, a taj je zavjet ispunjavao s nevjerojatnom strašću.
Bartolo je preselio u siromašnu i duhovno zapuštenu dolinu Pompeja, gdje je započeo svoj apostolat. S velikim trudom obnovio je malu crkvu, a kasnije je pokrenuo izgradnju velikog Svetišta Gospe od Krunice. Taj hram postao je centar pobožnosti, ali i simbol njegove predanosti i vjere. Osim što je širio pobožnost Krunice, Bartolo se također posvetio brojnim karitativnim djelima. Pokrenuo je sirotišta za djecu, ustanove za djecu zatvorenika, a sve svoje djelo predao je na upravljanje Svetoj Stolici 1906. godine.
Iako je bio čovjek dubokog obraćenja, Bartolo Longo je također bio politički aktivan. Godine 1902. i 1903. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir zbog svojih nastojanja u organiziranju peticije za mir u svijetu. Međutim, njegova najveća ostavština ostala je u širenju molitve Krunice, koja je postala simbol njegove predanosti Majci Božjoj.
Bartolo Longo nije bio samo borac za mir i pobožnost, već je bio i svjedok Božje milosti. Njegov život, koji je započeo u tami, završio je u svjetlu, a njegov je put postao put nade za sve koji traže obraćenje i duhovnu obnovu. U trenutku njegove kanonizacije, papa Lav XIV. istaknuo je da je Bartolo Longo “postao svjetiljka koja širi Kristovo svjetlo“, pozivajući sve vjernike da slijede njegov primjer i nastave širiti svjetlost vjere.
Danas, kao svetac, Bartolo Longo poziva nas na neprestano moljenje i širenje nade, jer je njegov život dokaz da ni najdublja duhovna tmina ne može zaustaviti Božju milost i ljubav. Svijet koji je bio suočen s njegovom tamnom prošlošću sada svjedoči njegovoj izvanrednoj svetosti, koja je postala trajni znak nade za sve obraćenike i one koji traže spasenje. Na njegovom grobu piše: “Bio sam sotonin rob, ali sada sam Marijin rob.”
Powered by WPeMatico