Tri je godine pripreman ovdašnji muzejski postav naslovljen Jači od nevolja. I vrijedilo je svake minute koju je ovdje provela kustosica Adisa Lapić sa suradnicima. Središnja je Bosna, naime, dobila novi kulturni, povijesni i turistički sadržaj koji čuva baštinu Lašvanske doline i širega gučogorskog kraja.
Likaruše svjedoče o vremneu kada su fratri bili i liječnici Foto: Miroslav Gracić
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
U godini u kojoj je obilježena 600. obljetnica prvog pisanog spomena Guče Gore, 12. srpnja otvoren je prvi profesionalno uređeni samostanski muzej u tom povijesnom zdanju ušuškanu na južnim padinama Vlašića. Muzej je smješten unutar obnovljenih prostorija samostana koji je kroz povijest više puta stradavao, a teško je oštećen i u posljednjem ratu. Nisu, dakako, tih ratnih godina bila pošteđena ni umjetnička djela. Oštećena je oltarska freska-slika koju je 1977. izradio Zlatko Keser. Baš kao i fresko-slika Gospe žalosne Ive Dulčića. Na nekoliko je mjesta oštećen brončani kip Svetog Franje u prirodnoj veličini, rad akademskog kipara Ivana Križanca iz 1985. te je odneseno više umjetničkih slika.
Najplemenitije ljudsko
Povijest obrazovanja i općenito kulture ovoga kraja pa i ove zemlje nezamisliva je bez Guče Gore. Ovdje je, uz ino, osnovana jedna od prvih javnih škola u Bosni te su udareni temelji modernom knjižničarstvu. Gučogorci i njihova crkva platili su veliki danak u svim trima ratovima i poraćima XX. stoljeća, ali usprkos takvim tragičnim događajima ili baš zbog toga, oni ne odustaju od ognjišta svojih predaka. Samostan i njegovi ljudi svakoj su se sili, agresorskoj dakako, odupirali – sve do naših dana – njegovanjem najplemenitijeg ljudskog – vjerom u Boga i povjerenjem u ljude.
I, zapravo je logično da ovaj samostan ima svoj muzej. Ali, ne bilo kakav, nego baš ovakav kakva ga je osmislila i uredila kustosica sarajevskog Zemaljskog muzeja Adisa Lapić sa suradnicima, ustrajno radeći tri godine tijekom kojih je i uređena zgrada. Uz to, da muzej imponira i svojim arhitektonskim dojmom, zaslužan je sarajevski arhitekt Amar Tuka. Konačni rezultat: Središnja je Bosna dobila novi kulturni, povijesni i turistički sadržaj koji čuva baštinu Lašvanske doline i širega gučogorskog kraja.
U biti, bolje je to na otvorenju u srpnju sročio ovdašnji gvardijan fra Davor Petrović kazavši kako je obnovom muzeja obnovljena duša samostana – dometnuvši da je crkva srce samostana. Istodobno, fra Velimir Valjan, naš domaćin, duša je muzeja. Istina, predviđeno je da muzej dobije svoga profesionalnog kustosa, ali do tada ne možemo poželjeti boljega vodiča od njega. Uostalom, muzejski je postav naslovljen Jači od nevolja, što je i istoimena knjiga ovoga fratra koji svoje umirovljeničke dane provodi u radu i molitvi na Gučoj Gori gdje je bio vikar od 1972. do ’74., a praktički u svome zavičaju budući da je iz Paklareva nadomak Travnika.
Također, početkom listopada, nakon deset godina, ponovno je u Gučoj Gori izvedena predstava po ovome djelu, snažnom vapaju duše i srca koje kuca za vjeru, zajedništvo i nepokolebljivu nadu. Sve ono što je ovdašnje ljude, usprkos svemu, održalo na ognjištu.
Dokaz života, a ne pustoši
I odmah na početku našega razgledanja muzejskih postava, privremeni nas kustos podsjeća na svoga zemljaka i našega nobelovca. „Treba samo zakopati pedalj u dubinu pa da se naiđe na grobove i ostatke iz prošlih vremena. Svaka njiva je ovdje groblje, i to višestruko: sve nekropola nad nekropolom, onako kako su se rađali i umirali razni stanovnici tijekom stoljeća, epoha za epohom, naraštaj za naraštajem. A groblja su dokaz života, a ne pustoši“, zapisao je Ivo Andrić, i sam provevši stanovito vrijeme na Gučoj Gori. U biti, ove su njegove riječi najbolja priprava, uvod u bogatu arheološku zbirku koja je formirana na temelju iskopanih predmeta iz okoline Travnika, Viteza i Bugojna.
Već na prvi pogled zbirka je iznimna, ali smo i suglasni s fra Velimirom kako se u legendama krije (mala…) omaška. Izlošci su datirani uz opasku p(rije) n(ove) e(re). No, bit će to popravljeno, pa će stajati – kako i treba! – prije Krista.
„Arheološka zbirka obuhvaća prapovijesno razdoblje, mlađe kameno doba, bakarno doba, željezno doba, antičko razdoblje i srednji vijek te numizmatički dio. Uz to, u muzejskom fundusu čuvaju se mnogobrojni arheološki artefakti i etnološki predmeti te raznovrsni primjerci kovanog i papirnatog novca. Numizmatička zbirka sadrži nekoliko primjeraka antičkog, srednjovjekovnog i novovjekovnog novca, kao i mnogobrojne primjerke kovanog i papirnatog novca iz XIX. i XX. stoljeća“, tumači naš vodič, a za oko nam zapada – možda bi Freud ovdje došao na svoje?! – novčanica od 1 000 kuna iz doba Nezavisne Države Hrvatske na kojoj su dvije (nasmiješene) žene.
Gučogoranke na povijesnoj novčanici
„Dobro ste primijetili“, kaže nam fra Velimir, „ali nije ta novčanica zanimljiva samo zbog nasmiješenih žena, nego zato što su one s Guče Gore!“ A ima u zbirci i novčanica iz Nedićeve banke… ali, one su nam bile manje zanimljive.
Matice i misnice
Neprocjenjivo povijesno, a danas i kulturno-povijesno blago predstavljaju matične knjige koje su trajni svjedok gučogorske župe još od polovice XVIII. stoljeća kada je započeto njihovo vođenje. Očuvane su matice krštenih, vjenčanih i umrlih – dok je matica krizmanih u cijelosti nestala u partizanskom rušilačkom piru 1945.
Također, zanimanje posjetitelja redovito plijeni misnica biskupa Marijana Šunjića, domaćega sina iz Bučića nadomak Travnika i jezikoslovca, književnika i povjesničara, koji je preminuo u Beču, a pred smrt sastavio oporuku u kojoj je, uz ino, Gučoj Gori ostavio svoju bogatu knjižnicu, sve posuđe i ornat. A fra Velimir nam pozornost skreće i na misnicu protkanu zlatnim nitima izrađenu u vrijeme kada je kuga harala ovim krajem.
„Nakon što je misnica izrađena, kuga je prestala. Pa tko vjeruje, vjeruje…“, pripovijeda naš sugovornik.
Vjerujemo uistinu kako je poznavateljima ovaj dio muzeja zanimljiv, ali (nama) običnim smrtnicima etnološki je postav ipak nešto posebno. Postav je, prema ideji kustosice Lapić, koncipiran od devet cjelina kojima je interpretiran svakodnevni život, vjerski i zabavni segment, učenje i zabava najmlađih članova zajednice te običaji i vjerovanja ljudi od sredine XIX. i XX. stoljeća. I, odmah je zamjetno kako su bosanskohercegovačke kuće toga doba sadržavale izražena identitetska obilježja. Slijedom čega je na hrvatske katoličke obiteljske kuće izvana, na sljemenu kuće, postavljan križ. Naš nam domaćin skreće pozornost na pokućstvo, pribor za ognjište posebice: priklad, ožeg, pala, maša (lopatica za žeravicu i pepeo), sadžak (tronožni stalak za posude), sač, kotao, lonci, tepsije, tave, burila, bukare, naćve… Riječ je, slažemo se s fra Velimirom, o primjeru dobrostojećeg seoskog kućanstva. A, primjerice, spavaće se sobe s toplim i lijepim poplunom te ručno rađenom posteljinom ne bi postidjelo ni danas neko solidno kućanstvo.
A kad smo kod ručnog rada, za oko zapada i nošnja Guče Gore rađena na tkalačkom stanu koji je, dakako, također jedan od zanimljivih izložaka. „I nakit ovoga kraja vrlo je raznovrstan, a naročito su se njime ukrašavale djevojke i mlade žene“, pokazuje nam naš vodič zanimljivu zbirku nakita: ušnjake (naušnice), ogrlice od bobaka, narukvice (belenzuci), pās s kočama s badem-paftom ili pivac-paftom…
Nikud bez križa!
„Nekoć je bio običaj nositi janjoš/jamboš – četvrtastu ili ovalnu kutijicu u kojoj je bilo raspeće. A nosilo se i u metalnoj kutijici u obliku križa. Sve te kutijice izrađivane su od srebra“, tumači nam fra Velimir napominjući kako je u ovome kraju bila razvijena poljoprivreda, napose stočarstvo, te zanati: kovački i stolarski prije svih.
I onda nas vodič vodi do tzv. dječje sobe u kojoj su igračke toga doba, koje današnja (razmažena) djeca ne bi ni pogledala, ali koje svjedoče o inspiraciji njihovih roditelja koji su te igračke izrađivali. Ali i o mašti same djece koja su i sama dala na volju radeći svojim rukama ono čime će se igrati – lopta krpenjača je, čini se, bila najzastupljenija kod dječaka. Iako, i djevojčice su imale svoje (onodobne) „barbike“.
Ipak, i po fra Velimirovu svjedočenju, kada djeca – a već ih je veliki broj pohodio gučogorski muzej – dođu, najviše se zadrže u prostoriji za igru. Gdjekad se i malo previše zaigraju, pa ih treba držati pod kontrolom. Kako bilo, oduševljena odlaze, a neke od svojih dojmova, ili makar samo identifikaciju od kud su i kako se zovu, upisuju na ploču koja evo svjedoči kako dolaze iz gotovo svih krajeva BiH, ali i iz Vukovara, Našica, Zagreba, Splita… A takva su i imena (razigranih) potpisnika.
U okviru etnološke postavke posebno mjesto zauzimaju križevi, a napose dio o glasovitom tetoviranju ovdašnjih žena koje su se tako branile od Osmanlija koji bi, čim bi ugledali križ, bježali k’o đavo od tamjana. „To su od njih naslijedili i mudžahedini koji su kad su u Domovinskom ratu zaposjeli samostan, štemali ovdašnji križni put“, napominje fra Velimir. Tetovaže, osim što su imale obrambenu ulogu u vremenu agresivne islamizacije, doista su dokaz koliko je ondašnjim ženama značio križ. Ukupno je registrirano 317 inačica motiva križa ili kompozicija križeva. Jedan je od izložaka, međutim, i igla kojom su se tetovirale, a koja svojom veličinom izaziva tihu jezu…
Likaruše – dobre stare fratarske
Zanimljivi su, jasno, i svadbeni običaji, ali ne samo njihov vizualni prikaz. „Imamo mi zvučnu podlogu“, hvali se naš domaćin i laganim pritiskom gumba pušta ženski svatovac, a odmah potom i muški. „Svoje nam je svadbeno ruho darivala jedna ovdašnja baka, tako da je potpuno autentično“, dodaje fra Velimir naglašavajući kako su i izlošci što svjedoče o božićnim i uskrsnim običajima također „s potpisom“ ovoga kraja.
„Kada govorimo o sakralnom postavku, držim kako je možda najvažniji dio onaj s fratarskim likarušama koje svjedoče o vremenu kada su franjevci i franjevački samostani imali veliku ulogu. U biti, uglavnom su se samo oni bavili medicinom i liječili ljude. Većina svećenika nije imala medicinsku naobrazbu, pa su naputke obično tražili u stručnim medicinskim knjigama, ali su se koristili i pučkom medicinom. Tako su nastale rukopisne zbirke recepata koje su svećenici za vlastite potrebe sastavljali ili prepisivali te ih koristili kao priručnik. A osim recepata likaruše su sadržavale i različite higijenske, dijetetske i praktične savjete za kućanstvo“, pripovijeda nam naš „kustos“, a izloženi su, uz ino, i lijekovi koji pomažu: kad, primjerice, kosa opada, kad vas pogodi sandžija (oštra bol u prsima ili leđima), ili što raditi kad žena ne može roditi…
Slika govori više od…
Osobito je zanimljiva jedna slika koja svjedoči o stvarnom događaju iz vremena Osmanlija. Prikazuje gosta Guče Gore iz Carigrada koji fratru, vjerojatno gvardijanu, daruje kalež, a ovaj njemu zauzvrat usnu harmoniku, sviralu kako su je tada ovdje zvali. Samostanski kroničar toga doba zapisao je kako je svirala bila znatno vrjednija od carigradskog dara.
Utoliko je zanimljiviji detalj na komu se vidi pas koji tijekom razmjene darova prilično sumnjičavo gleda gosta i njegov dar…
Inače, najstarija poznata fratarska likaruša na našem području, kako nas uči gospođa Lapić, potječe iz XIV. stoljeća, a poznata je pod nazivom Kako se razne bolesti liječe. U stalnom muzejskom postavku na Gučoj Gori nalaze se pak tri likaruše od kojih je najstarija s kraja XVIII. stoljeća.
I depo čeka prigodu
I ako vas kad jedanput dođete na Guču Goru, kako što ekipu Katoličkog tjednika jest, do sada viđeno zadivi, umjetnička zbirka nudi praznik za oči (i dušu): pruža kronološki pregled najvrjednijih artefakata počevši od najstarijih djela starih majstora iz XVIII. i XIX. stoljeća, sve do primjera različitih stilskih pravaca moderne umjetnosti prošloga stoljeća. Sedamdesetak je izloženih djela, a fra Velimir nam kazuje kako ih ima još mnoštvo u muzejskom depou, pa će s vremenom doći do izmjena na muzejskim zidovima. Vjerojatno kad za to dođe vrijeme, djela domaćega sina Gabrijela Jurkića neće biti dirana, baš kao niti dva djela Ivana Meštrovića, čiju je vrijednost zapravo teško i odrediti, kao i rani Berber, čija vrijednost neprestano raste…
„Posjedujemo i djela Behaudina Selmanovića, za koja smo imali ponude iz Sarajeva da im prodamo, na što smo im kazali kako mi (franjevci) ne prodajemo, nego prikupljamo umjetnička djela. Uostalom, jednu smo sliku posudili za jednu sarajevsku retrospektivnu izložbu i još je nismo dobili natrag“, svjedoči fra Velimir, ali i šalje poruku onima koji su posudili Selmanovića neka ga i vrate tamo gdje pripada.
Jasno, moglo bi se još nabrajati, ali uistinu golemo je umjetničko blago Guče Gore, pa je najbolje da se svatko osobno – ulaz je doista simboličnih 5 KM – uvjeri kako reporteri Katoličkog tjednika nisu pali u sevdah pišući o „duši samostana“. Znate kako ono na predstavljanju nove knjige kažu predstavljači: Preporučamo pročitati! Dakle, preporučamo vidjeti! Još ako budete imali sreću da vam muzej predstavi fra Velimir, koji na našu opasku kako smo zadivljeni njegovim golemim znanjem, skromno pita: „Pa, znate li vi sve o svojoj kući?“, te ne čekajući pozitivan odgovor, dodaje: „Ovo je moja kuća, logično je da sve znam o njoj.“
A, ako ne zateknete privremenog kustosa, tu je mrežna aplikacija koja pomaže posjetiteljima na jednostavan i brz način doznati sve što ih zanima.
Objava Gučogorska duša jača od nevolja pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.