Vinka dolazi iz Župe u podnožju Biokova, ima sedamdeset godina i po buri i hladnoći skuplja drvo za ogrjev. Poveže ga konopima i preko leđa nosi i po nekoliko kilometara do kuće
U zabiokovskim selima gdje zime znaju biti oštre, a vjetrovi jaki, temperature zraka ovih su se dana naglo s tridesetak, koliko je bilo prije desetak dana, spustile na svega sedam stupnjeva Celzijevih u jutarnjim i večernjim satima. Drva kao ogrjev još su, unatoč modernim mogućnostima grijanja obiteljskih kuća, za mnoge jedini način grijanja. Stariji stanovnici pamte godine u kojima su im rujanski i listopadski dani unaprijed bili planirani za sječu drva za ogrjev. Zabiokovski puti vodili su do najudaljenijih krških terena u samom podnožju Biokova gdje se sjekla šuma kako bi se spremno dočekalo hladne zime. Teška bremena i fizički rad bili su svakodnevica zabiokovskih žena jer ako na ramenima nije bilo breme drva, bilo je vreća punih hrane za stoku.
– Evo, vidiš, ovako najprije staviš uže na koje slažeš što više možeš ponijeti drva koja sam prije kosorom usjekla. Onda ovaj dio užeta prebaciš oko vrata i svaki kraj uz ruke povežeš. Ne zna to današnja mladost, a u ona vremena, kad sam ja curom bila, svaka je trebala naučiti uprtiti se, jer znala je mlada nevjesta što je čeka kad se uda. Prije je svaka mlada u svojoj doti morala imati barem dva, tri užeta i što više zovnica. U ovoj zovnici bio je cili naš svit. Ovakvim je zovnicama mlada nevjesta djeverove i kumove darivala, u njoj je komad kruha, ako je u sirotinji i neimaštini imala za marende nosila dok bi stado na ispašu vodila. Bila je za sve i za “od petka i za od sveca”.
Rukom tkana, najljepšim bojama vune ukrašavana, i danas je srcu draga onako već pomalo umorna od rada i zemlji prignuta od težine bremena, govori nam Vinka.
A uže, ono priča sto priča, jer je znojem i trudom natopljeno. Rijetko ga se više uopće može pronaći jer je pleteno na poseban način. Ovce kojih gotovo da više i nema u Zabiokovlju trebalo je s proljeća ošišati, vunu potom oprati na gargaše, izgargašati potom kudeljom i vretenom ispresti i tek onda od dobivene vune uže plesti. Ovo kojim je Vinka svoje breme povezala nijansama boja pleteno je još davnih godina, ali se nije “izobalo”, tek se od teških bremena na mjestima pečatom vremena oštetilo.
– Još će ono godinama poslužiti, jer što ga više upotrebljavaš, manja je mogućnost da vunu od stajanja izobica nagrize.
Kroz uske zabiokovske klance obrasle dračom s teškim bremenom nakon otprilike pola sata hoda primakla se Vinka glavnoj cesti i obiteljskoj kući. Uz stogodišnje kamene konobe hrpa je drva. Odvezuje polako uže dok teško breme klizi s ramena. Bit će za potpalu i za na komin.
– Ovo naše drvo grabovina i hrastovina, ima i crnograba, najkaloričnije je za ogrjev. Nije to bukovo drvo koje začas izgori – govori nam Vinka dok napuštamo župske doce i pristave. Nekako se Biokovo surovo obuklo u tamne jesenske boje. Jugo će kažu, ali kad okrene na buru i zapuše s biokovskih vrhova, svaka ona grana u teškom bremenu donesena dobro će doći.
– Znaš kako su naši stari znali reći: ‘Tko ne pojede vreću luga i uže dlaka, ne zna što je život’, a život je u ona vremena bio itekako težak i bremenit od rođenja do pokoja. Samo kad jednom uprtiš, treba do smrti, pa kako ti Bog da – za kraj će Vinka.
Objava Vinka (70) po buri i hladnoći tegli drva: Ako ne znaš uprtiti drva, ne znaš živjeti pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.