To nije tek priča o kamenim oltarima i ikonostasima, nego o politici, povijesti i identitetu. Jer u Boki kotorskoj, tom povijesnom prostoru na rubu Jadrana, svaka crkva nije samo vjersko zdanje nego i stijeg – znak čije je more, čija je kultura, čija je povijest.
Srpska pravoslavna crkva tu je odavno razvila strategiju “meke okupacije”. Ne grmi topovima, ne vitla sabljom – nego papirima, “zakonskim rješenjima” i tiho orkestriranim procesima.
Ono što bi u banci zvali preuzimanje imovine putem refinanciranja, ovdje se odvija kroz povijesne reinterpretacije: jedna po jedna katolička crkva proglašava se “staro-pravoslavnom”, jedna po jedna oltarska slika “dokazom” o navodnoj drevnoj pravoslavnoj prisutnosti.
Zašto baš tamo? Zato što je Boka stoljećima bila latinska, mletačka, hrvatska, katolička – a uz geografske rubove tek ponegdje i pravoslavna. Miješanje tradicija stvorilo je sloj ambigviteta. A u tom sloju najbolje uspijeva pravna akrobatika i politički pritisak. SPC koristi upravo to: pravni vakuum, slabost države i strah lokalnih Hrvata, katolika, od otvorenog sukoba.
Uostalom, povijest je na Balkanu uvijek najbolji alat za budućnost. Pa tako ono što je bila periferija Mletačke Republike i dio katoličke Dalmacije, danas se prepisuje kao “vjekovno srpsko primorje”.
Crkva u Prčanju? “Pravoslavna odvajkada.” Kapela na obali u Bijeloj? “Stara srpska svetinja.” A kad se jednom upiše u zemljišne knjige – gotovo. Pravna fikcija postaje stvarnost.
K tome, hrvatska zajednica u Boki stari i smanjuje se. Demografija radi za SPC. Svaka zatvorena župna kuća, svaka obitelj koja izumre, udajom ženskih potomaka za Srbe – posrbi, ili se odseli u Hrvatsku, znači još jedan prostor manje otpora.
Objava Zašto SPC u Boki kotorskoj, jednu po jednu, preuzima katoličke crkve? pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.