Jučer je u Grabovici obilježena 32. godišnjica zločina nad 33 nevina hrvatska civila koji su izgubili svoje živote u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine. U organizaciji Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica ‘93“ Mostar održana je komemoracija i program sjećanja. U spomen na žrtve položeni su vijenci i zapaljene svijeće kod spomenika civilnim žrtvama Domovinskog rata.
U nastavku donosimo propovijed fra Joze Grbeša u cijelosti:
Bolno mjesto čovještva
Bolno je ovo mjesto! Mučno je ovdje biti čovjek! Razapeti, mučeni, silovani, živi zapaljeni, glava otkinutih… što sve čovjeku ovdje bijaše učinjeno?!!
- stoljeće muke
XX. stoljeće je propalo na ispitu čovještva. Bože, zar ovo je moguće da čovjek čovjek ovo učini. Bez obzira na nacije, pripadnosti, vjeru, ime, podrijetlo, povijest… Čovjek čovjeku učini ovako nešto! Bože jesmo izgubljeni.
U 20. stoljeću čovječanstvo je stiglo na mjesec, istražilo zemlju, doseglo vrhunce znanosti. “Naučili smo letjeti nebom kao ptice, naučili smo plivati pod vodom kao ribe. Još samo da naučimo živjeti na zemlji kao ljudi. “ (George Bernard Shaw) I onda opet natrag u ubojstva.
Pitanja, pitanja…
Tako je puno pitanja. Tako je malo odgovora. Tako je puno nasilja fizičkog, verbalnog i svega između.
Pitanje prvo: Zašto je čovjek protiv drugog čovjeka
Pitanje drugo: Zašto je čovjek sebičan kad je sebičnost temelj svega zla
Pitanje treće: Zašto je čovjeku osveta povezana s osjećajem zadovoljstva
Pitanje četvrto: Zašto se svaka generacija mora suočavati sa zlima prošle generacije?
Pitanje peto: Zašto se za Grabovicu ne čuje? Zašto je ona negdje usput spomenuta Zašto je potisnuta Zbog koga Tko štiti zlo?
Spomenici
Ovdje stoji spomenik na kojem pišu imena. Imena nevinih ljudi. I pravedno je da je tako. A možda, možda je trebalo pisati ovako nekako:
“Ovuda je prošla sramna brigada Armije BH, vojske koja nosi ime ove zemlje, koja je spalila i poklala ovo selo, pobila naše žene i našu djecu i povješala muškarce po stupovima. Sjećajući se tih mrtvih narod je podigao ovaj spomenik.” (Usp. Ismail Kadare, General mrtve vojske)
Žrtve i ime
Žrtve: 33. Od Mladenke 4 godine života do Marka 87 godina života. Brekale, Čuljci, Drežnjaci, Ištuk, Lovrići, Mandići, Marići, Miletić, Pranjić, Ravlić,Šarić, Zadre…
Bijahu ubijeni samo zbog imena! U ratovima vam ime spašava glavu ili ubija život. Zbog imena ljudi ubijaju ljude… Imena su posude, nositelji identiteta, pamćenja i moći. Zato se ljudi zbog njih bore, ubijaju ili slave. Prečesto je ime postalo znak pripadnosti, a to znači i znak bezvrijednosti.
Pismo mom narodu
O Bože čudnih i mučnih li vremena u ovoj vučljivoj zemlji, vremena u kojem djeca i rijeke postaju svjedoci.
Djeca su ovdje postala svjedoci zločina (Goran i Zoran Zadro).
Ova Neretva: duboka i hladna, brza i nepraštajuća najčešće bijaše svjedok. Ona je tihi svjedok Grabovice dok ljudi šute i šute. Polovica skoro žrtava ne zna se gdje su. Svaka smrt je opomena. Ona nosi pitanje kakav čovjek ću ja biti? Hoće li čovještvo zbog mene postati bolje ili tragičnije? Imam li snage postati svjedok i prekinuti nasilje tajne?
Ljudi koji u vječnost vjeruju imaju obavezu. Obaveza da nam zadovoljstvo nikada ne bude vezano uz nasilje, osvete, bilo koje zlo…
Obaveza da se naučimo živjeti bolje.
Obveza da nam sjećanja postanu povod govora istine.
Obveza koja kaže da istina mora biti na pijedestalu vrijednost, a pravednost je pravednost i kada boli.
Nama je obaveza čovještvo učiniti boljim!
Previše sukoba
Na ovim prostorima skupili smo previše sukoba, užasnih ubojstava. Puna je zemlja kostiju i nepravde, pobjeglih zločinaca i loših sudova… Puna je zemlja trauma i teških sjećanja. Puna je zemlja grubosti, oholosti, jednostranosti..
A znamo da možemo bolje, možemo ljepše, možemo djeci svojoj ostaviti pravedniji, istinitiji, ugodniji svijet. Jednog dana će naša djeca pitati se o nama. Kakvi smo ljudi. Kakvi smo bili kada drugi bijahu loši?
Veliki Tolstoj (1828-1910) jedan od najvažnijih i najutjecaniji autora u povijesti književnosti. Napisao je svjetske bestsellere poput: “Rat i mir”, “Ana Karenjina”. Osim književnosti, Tolstoj je bio poznat po svojim stavovima o nenasilju, jednostavnom životu i duhovnom čišćenju. U svijetu u kojem je jako važno imati stvari, posjedovati zemlju, čak i ljude, gdje većina želi uzeti, a ne dati, kaže Tolstoj: „Ako osjećaš bol, ti si živ, ali ako osjećaš bol drugih, ti si čovjek!” Biti čovjek kao da je najteže.
Ovakva mjesta nas pozivaju da moramo biti ljudi, imati sućuti za žrtve, tražiti istinu.
To nam kaže Krist jer on je za čovjeka umro. On čovjeka spašava. On čovjeka ljubi. Neka nam to bude dovoljno za snagu! Amen.
Objava Propovijed fra Joze Grbeša na 32. godišnjici zločina nad Hrvatima u Grabovici pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.