Najveći propusti društva i institucija u Bosni i Hercegovini, kada je riječ o femicidu, su toleriranje obrazaca patrijarhalnog ponašanja koji vode ka nasilju te nedostatak političke volje. Bez nje zakoni i njihove izmjene ostaju “mrtvo slovo na papiru” i sporedna stvar koja postaje aktuelna tek nakon ubojstva žene.
Na ove i brojne druge probleme koji prate najozbiljniju posljedicu muškog nasilja prema ženama u razgovoru za Fenu upozorili su iz nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banja Luka.
Na nivou BiH nema zakona koji tretira femicid kao krivično djelo. Kao posebnog krivičnog djela nema ga ni u Krivičnom zakoniku Republike Srpske (RS) iako postoji član koji navodi da je krivično djelo iz mržnje ono koje je počinjeno, između ostalog, i zbog “rodnog identiteta nekog lica”.
U Federaciji BiH (FBiH) učinjen je pomak o ovom pitanju nedavnim usvajanjem izmijenjenog Krivičnog zakona FBiH koji femicid tretira kao zasebno krivično djelo, a definira ga kao “teško ubojstvo ženske osobe”. Za onog tko “učini rodno zasnovano ubojstvo ženske osobe” predviđena je kazna zatvora od deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora.
Iz Helsinškog parlamenta građana ističu da se zakoni koji reguliraju pitanje femicida mogu promijeniti, ali da je to samo prvi korak.
- Bez stvarne posvećenosti institucija i političkih lidera implementiranju normi i osiguravanju adekvatnih resursa, promjene ostaju “mrtvo slovo na papiru” – naglašavaju iz ove nevladine organizacije, koja se između ostalog, bavi jačanjem civilnog društva i transformacijom javne vlasti u servis građana.
Implementaciju postojećih zakona u BiH kada je u pitanju femicid ocjenjuju kao slabu jer se često radi formalno, bez sistemske koordinacije, a društvo i dalje tolerira obrasce patrijarhalnog ponašanja koji vode ka nasilju.
S tim u vezi, podsjećaju da je BiH 2014. godine usvojila Istanbulsku konvenciju, instrument koji obavezuje države na borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Ova konvencija, između ostalog, propisuje i obavezu država da poduzmu potrebne mjere kako bi osigurale da se za prijavljene slučajeve nasilja nad ženama provede procjena rizika opasnosti od ubojstva, ozbiljnosti situacije i opasnosti od ponovljenog nasilja te, ako je potrebno, osiguraju koordiniranu podršku žrtvama.
Kako napominju sugovornici Fene, entitetske, županijske i općinske vlade preuzele su financiranje sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja, međutim, kašnjenja u uplatama tih sredstava bila su česta.
- Zbog toga nevladine organizacije koje vode sigurne kuće moraju osigurati dodatna sredstva putem stranih donatora, pojedinaca ili društveno odgovornih firmi – ističu.
Također, kažu da nevladine organizacije kontinuirano upozoravaju da policija i centri za socijalni rad propuštaju da adekvatno procesuiraju prijave nasilja, što bi moglo prevenirati ubojstva žena.
Dodaju da nije jasno ni što radi Odbor za praćenje provedbe i izvještavanje po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH, jer se, po dostupnim podacima, ovo tijelo oglasilo zadnji put prije dvije godine.
Osim toga, napominju da su do sada izrečene kazne počiniocima ubojstva žena male i da neće odvratiti potencijalne počinioce od njihovog namjere.
- Analiza sudske prakse je pokazala da prosječna dužina izrečenih zatvorskih kazni počiniocima ubojstava žena iznosi devet godina i devet mjeseci – navode i naglašavaju da je, s druge strane, “zaprijećena kazna za teško ubojstvo, što femicid sigurno jeste, od 21 do 45 godina”.
Na pitanje da li postoji dovoljno psihološke, pravne i socijalne podrške za žene koje prijave nasilje, iz Helsinškog parlamenta građana odgovaraju da nema, navodeći da je bilo predviđeno osnivanje kriznih centara za žrtve silovanja i seksualnog nasilja u BiH, ali da skoro ništa nije učinjeno.
- Krizni centri u Sarajevu, Tuzli i Mostaru i dalje su u fazi razvoja, a u BiH bi trebalo da bude 15 takvih centara, jer je preporuka da se na 200.000 stanovnika osnuje jedan takav centar – pojašnjavaju.
Stoga ukazuju na činjenicu da su nevladine organizacije rijetka sigurna utočišta koja ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja pružaju pravnu i psihološku pomoć i podršku te da se nevladine organizacije svakodnevno bore da osiguraju vlastitu egzistenciju. Također, dodaju da je jedno od stalno otvorenih pitanja i to što da te žene rade kada izađu iz sigurnih kuća.
- Fondovi i programi za ekonomsko osnaživanje i zapošljavanje ovih žena su nedovoljni i to je jedno od pitanja kojem se mora posvetiti više pažnje – mišljenje je sugovornika Fene.
Komentirali su i činjenicu da femicid nije prepoznat kao posebno krivično djelo u Krivičnom zakoniku RS, kazavši da različit nivo krivičnopravne zaštite žena između entiteta stvara i ozbiljan problem pravne sigurnosti i jednakosti građana pred zakonom.
- Sigurnost žena u RS oslanja se na opće norme o ubojstvu i krivičnim djelima iz mržnje. Zbog toga se dolazi do situacije da žene, samo zbog mjesta prebivališta, nemaju jednako garantiran nivo zaštite od najtežih oblika rodno zasnovanog nasilja – ističu.
Upozoravaju da je to oblik diskriminacije koji je suprotan Ustavu BiH, Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i Istanbulskoj konvenciji, koje obavezuju državu da osigura jednaku i efektivnu zaštitu svim ženama, bez obzira na entitet ili lokalnu nadležnost.
Femicid u praksi u RS, kako su pojasnili, može se procesuirati kroz postojeće institute – kao ubojstvo ili teško ubojstvo, uz mogućnost uvažavanja otežavajućih okolnosti ako je djelo počinjeno iz mržnje na osnovu rodnog identiteta.
- Međutim, to ne osigurava dovoljno jasnu poruku da se radi o posebnom obliku rodno zasnovanog nasilja. Također se gubi njegova specifičnost, otežava praćenje statistike i izostaje jasna normativna poruka da je riječ o rodno zasnovanom nasilju koje zahtijeva posebnu društvenu osudu – naglašavaju.
Stoga smatraju da bi poseban član u zakonu imao i preventivnu i edukativnu funkciju, jer bi jasno razdvojio femicid od drugih oblika ubojstava i naglasio njegovu specifičnu društvenu opasnost.
Na kraju razgovora iz Helsinškog parlamenta građana još su upozorili da rodno zasnovano nasilje nad ženama u BiH generalno i dalje nije prepoznato kao ozbiljan društveni problem čije bi rješavanje trebalo biti prioritet javnih politika, a ne sporedna stvar koja se aktuelizira tek kad neka žena nasilno izgubi život.
Po podacima Agencije za ravnopravnost polova BiH tokom 2024. godine u BiH ubijeno je ukupno 12 žena.
Posljednja žrtva femicida bila je Slađana Milošević, koju je bivši partner Savo Milošević ubio u Brodu krajem prošle godine.
U Gradačcu 2023. godine Nermin Sulejmanović ubio je nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović, prenoseći to uživo na društvenim mrežama. Odmah nakon toga ubio je još dvije osobe. Žrtva je nasilje ranije prijavljivala institucijama.
Podaci Visokog sudskog i tužilačkog BiH pokazuju da je tijekom samo jedne godine, od 2021. do 2022., ubijeno čak 19 žena. Jedna od njih je Alma Kadić koju je usmrtio suprug Eldin Hodžić. Prije ubojstva supruzi je poslao više od 2.000 prijetećih poruka. I ova žrtva je nasilje ranije prijavljivala institucijama. Hodžićeva prvobitna kazna od 35 godina zatvora smanjena je na 20.
U periodu od 2015. do 2020. godine u BiH ubijeno je 56 žena, ali ta ubojstva nisu tretirana kao femicid već su kvalificirana kao druga krivična djela, odnosno nasilje u porodici.
Većina žrtava femicida u BiH su žene koje su pretrpjele dugotrajno porodično ili partnersko nasilje, što su često ranije prijavljivale nadležnim službama.
Objava Femicid u BiH: Zakoni različiti, žrtve iste – između patrijarhata i propusta institucija pojavila se prvi puta na Pogled.ba.