U Bosni i Hercegovini je od 2013. godine i potpisivanja Istanbulske konvencije ili Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ubijeno više od 70 žena, prema podacima nevladinih organizacija koje zagovaraju uvrštavanje femicida u entitetske krivične zakone samo u 2024. godini njih 12. Zvanične državne statistike ne vodi ni jedna institucija.
Mnogo je žena koje ponukane slučajevima femicida govore da i same trpe nasilje, ali da ne znaju kome da se obrate ili da nemaju hrabrosti da progovore o nasilju koje trpe ili pak da ne vjeruju institucijama sistema. Za sve one koje trpe nasilje prva adresa uvijek može biti savjetovalište putem SOS brojeva 1264 za RS i 1265 za FBiH – pozivi su besplatni, dostupni 24/7 i moguće je da pozivateljica ostane anonimna ukoliko želi. Ukoliko žrtva ima strah od ponavljanja nasilja može tražiti hitno zbrinjavanje u sigurnu kuću.
Istovremeno, Udruženja JABiHEU i Dignitet, u okviru projekta Sprečavanje femicida i rodno zasnovanog nasilja koji provode uz finansijsku podršku EU, pokreću Digitalnu kliniku u kojoj će stručnjaci i stručnjakinje iz oblasti ljudskih prava i borbe protiv nasilja, u online prostoru i uz učešće prvenstveno mladih ljudi, govoriti o ključnim pravnim i društvenim pitanjima vezanim za rodno zasnovano nasilje. U prethodnom periodu je istaknuta aktivistkinja za ljudska prava i bivša komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović, uz učešće više od 50 zainteresovanih osoba, govorila o značaju Istabulske konvencije.
Nakon femicida koji se u februaru 2025. godine desio u Kalesiji na društvenim mrežama su osvanuli komentari u kojima je žrtva optužena da je „sama tražila“ ili da je „sigurno zaslužila“. Nažalost tako je nakon svakog slučaja femicida u BiH, a i u regiji.
„Takvi komentari nisu ništa drugo do pokušaji racionalizacije nasilja. Ovakvi komentari zrcale duboko usađenu mizoginiju i patrijarhalne predrasude gdje se nasilje ne sagledava kao rezultat sistemskih nepravdi, već se umanjuje ili čak opravdava. U epistemološkom smislu, ovakav diskurs predstavlja način distanciranja društva od odgovornosti gdje se prebacuje fokus s analize uzroka nasilja na individualizirane i stigmatizirajuće narative“, kaže novinar i istraživač Nikola Vučić, autor knjige „Kritika toksične muškosti“.
Batine su pitanje tradicije
Psihoterapetkinja Nermina Vehabović Rudež pak smatra da je tradicionalno uvjerenje u našem društvu da se batine zaslužuju, a da „zaslugu“ procjenjuje osoba koja je autoritet.
„Kada je neko dijete – autoritet je roditelj, a u vezama odraslih je dvoje ravnopravnih ljudi koji su dobrovoljno stvorili zajednicu, ali žene često preispituju svoje ponašanje – da li su nešto trebale ili nisu, žive u uvjerenju da su nešto krivo ili pogrešno uradile. Kod nas je uobičajeno uvjerenje da je neko zaslužio batine jer je nešto krivo uradio, da se nasilje samo može zaslužiti“, pojašnjava Vehabović Rudež. Naglašava da ideja aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja i femicida nije da žene izlaze iz brakova i napuštaju muževe, nego da svi razumijevaju da niko nije zaslužio da živi u odnosu u kom ga neko fizički ili emotivno maltretira. To je nešto što svi moramo osvijestiti i zbog toga je važno da razgovaramo, a još važnije da svi prijavljuju nasilje za koje znaju.
Osnov za toleranciju ili razumijevanje za rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici braniteljica ljudskih prava Gorana Mlinarević vidi u patrijarhalnim odnosima.
„Žena je kroz patrijarhat smatrana vlasništvom i imovinom, prvo oca, a onda muža kome je bivala predata na osnovu ugovora i bila je sredstvo za reprodukciju. Promjene su se desile s pojavom feminizma i feminističkom borbom koja je počela propitivati obitelj i brak, ali i socijalizma koji jeste priča o jednakosti za sve, no još uvijek nismo napustili koncept vlasništva muškarca nad ženom jer većina žena jeste emancipovana, ali muškarci ne odustaju od privilegija muškosti ili maskuliniteta koji je militariziran, možda ne s oružjem u rukama, ali jeste u glavi i samim tim je toksičan“, kaže Mlinarević i zaključuje da se nasilje nalazi svuda, ali je je sreća da su nasilje u obitelji i femicid postali vidljiviji i da se o tome više razgovara.
I Nikola Vučić smatra da nasilje muškaraca nad ženama nije slučajan ili izoliran incident, već manifestacija duboko ukorijenjenih patrijarhalnih struktura čiji temelj leži u historijski uspostavljenim hijerarhijama gdje je muškarac pozicioniran kao nosilac moći, a žena kao subjekt kojem se pripisuje niža vrijednost.
„U svojoj suštini muškost predstavlja skup očekivanja, normi i uloga koje društvo nameće muškarcima, često ograničavajući njihov emocionalni i socijalni izraz. Ona postaje toksična u trenucima kada se te norme ukotve u rigidne obrasce – kada se snaga, dominacija i emocionalna suzdržanost preobraze u neprihvatljive norme ponašanja. Takva transformacija rezultira internalizacijom ideja koje legitimizuju nasilje, ignoriraju ranjivost i promoviraju hijerarhijski odnos između muškaraca i žena“, kaže Vučić.
Velika je odgovornost na porodici
Vehabović Rudež pojašnjava da se žrtve odgajaju u porodici.
„U porodici se odgajaju žrtve jer ih, najčešće djevojčice, učimo da budu fine, drage, dobre, da na loše ponašanje prema sebi uzvrate dobrim, to se uči, a djeci niko ne objasni da se iza toga može kriti nešto drugo – tako se obrazuje žrtva jer ne možete prema svakom biti fini. S druge strane nasilnika stvaramo stalnim pohvalama ili postiđivanjem. Mi smo normalizovali mnogo toga zahvaljujući tradicionalnim uvjerenjima, ali sada otvaramo komunikacijske kanale i pokušamo se senzibilizirati za te stvari“, pojašnjava Vehabović Rudež i naglašava da svaka osoba u nekom trenutku može biti i žrtva, ali i nasilnik i da je odgovornost svakog pojedinca i pojedinke da prepoznaje neprihvatljivo ponašanje.
„Svi imamo trenutke u kojima se nasilno ponašamo ili trpimo, budemo žrtve. Žene su recimo sklonije psihološkom maltretiranju na način da konstantno prigovaraju ili da primjenjuju najgori oblik kažnjavanja tako što šute i ne razgovaraju, a to je emocionalno maltretiranje i kod nas je prilično uvriježeno ponašanje. S druge strane – jedan incident u kom se partneri recimo potuku nije nasilje, nego nasilni postupak ili agresivni ispad. Žena ili muškarac, svejedno, može reći da to neće prijaviti jer su oboje u tome učestvovali, ali ako se to nastavi – završava se kako niko ne želi. Ljudi moraju znati da imaju pravo da ostanu ili odu iz nekih veza, ali to nije predočeno kroz odgoj i socijalizaciju“, pojašnjava Vehabović Rudež i naglašava da je nasilje društvenim problem, e ne pitanje ljubavi i da se ne smije dešavati, ne smije biti tolerisano.
„Ako žrtva sama ne prepoznaje nasilje, onda to treba prijaviti svako ko zna i prepozna šta se događa“, kaže Vehabović Rudež.
Problematična očekivanja od muškaraca
Iako BiH nema pouzdanu statistiku slučajeva femicida, dostupni podaci govore da gotovo svaki drugi ubica izvrši samoubistvo.
„Visoka stopa samoubistava među počiniocima nasilja dodatno ilustrira paradoks toksične muškosti. Dok društvo očekuje od muškaraca neosporivu snagu i nepokolebljivu kontrolu istovremeno im zabranjuje konstruktivno suočavanje s emocijama i slabostima. Ova unutrašnja kontradikcija, kada se konačno suoči s posljedicama vlastitih djela, rezultira ironičnim ishodom – samouništenjem. U nedostatku prostora za introspekciju, terapiju ili ispravljanje pogrešaka, počinioci se često nađu preplavljeni osjećajem srama, izolacije i neizdržive emocionalne boli. Time se potvrđuje da rigidni normativi muškosti zapravo potiču destruktivno ponašanje prema drugima, ali i uništavaju same one koji su njima ograničeni“, pojašnjava Vučić. Naglašava da su tokom posljednjih 50 ili 100 godina promjene u društvenim strukturama i ideološkim paradigmama dovele do preispitivanja tradicionalnih maskulinih normi.
„U prvoj polovini 20. stoljeća muškost je bila definirana strogo kroz patrijarhalne uloge – muškarac kao jedini hranitelj, čuvar i autoritet unutar porodice. S pojavom feminističkih pokreta, revolucija u percepciji rodnih uloga, te sve veće osviještenje o problematici toksičnih normi, došlo je do postepenog redefiniranja muškosti. Danas se sve više prepoznaje da istinska snaga leži u sposobnosti izražavanja emocija, empatije i fleksibilnosti, dok rigidnost i represija postaju sve očigledniji faktori koji dovode do destruktivnih posljedica“, kaže Vučić i pojašnjava da muškost nije fiksna, esencijalna osobina, već dinamički konstrukt koji se razvija u okviru društvenih, kulturnih i političkih konteksta.
No u posljednje vrijeme, s jačanjem takozvanih antirodnih pokreta, moguće je čuti ili vidjeti žene koje relativiziraju nasilje i zagovaraju patrijarhalne odnose.
„Ne smijemo zaboraviti da je mnogo žena koje pristaju na patrijarhat jer se tako osjećaju sigurnije“, napominje Mlinarević.
Slično govori i Vehabović Rudež.
„Srela sam mnogo žena koje se kao žrtve nasilja preispituju, povod za nasilje nad njima traže u svom ponašanju ili nastoje sakriti nasilje jer je to kao njihova sramota. Jedan od njih, koju muž opasno maltretira kada je pijan, je duboko nesretna jer su njihova djeca oca prijavila policiji i on je udaljen iz porodice – nju brine sramota, ali je i duboko ubijeđena da je ljubav među njima ogromna. Zbog toga je važno da razgovaramo o nasilju i otvorimo prostor za razumijevanje da niko ne smije trpiti nasilje“, pojašnjava Vehabović Rudež.
Ukoliko ste žrtva nasilja ili svjedočite istom, nasilje u porodici i nasilje nad ženama možete prijaviti pozivom na boj 122 ili odlaskom u najbližu policaijsku stanicu.
Za savjet, pomoć i podršku možete pozvati SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja u porodici na broj 1264 (Republika Srpska) i 1265 (Federacija Bosne Hercegovine). Broj je dostupan 24/7 i besplatan je za pozivatelje.
Tekst: Rubina Čengić