Rođen u poljima i kamenu Međugorja u vremenima kada ovdje nije bio cijeli svijet kao danas i kada je život bio jako težak. Gospodin ga je stalno nosio, vodio, slao negdje. Od ranog školovanja u Međugorju, pa Čitluku, Slavonskom Brodu stalno bijaše na putu!
Kao dijete otišao 1960-ih u tada daleki Dubrovnik u sjemenište, pa u Sarajevo. Onda na put u svijet: u talijanski Trento i u vječni Rim, te u njemački Koningstein gdje je postao svećenik 29. lipnja 1972. Onda počinje njegov put i život dijaspore.
Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.
I ovim tekstom mu govorimo hvala. U zahvalnosti smo uvijek škrti, oh kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo. Vjerujemo da s Bogom svi naši krugovi se zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.
Fra Slavkove četiri bitne točke putovanja bijahu: Dijaspora (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i Međugorje.
Dijaspora
Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!
On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprotstavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, a najveselijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija: dijeliti put sa svojim hrvatskim pukom nadajući se slobodi. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu. Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio vrpce kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas.
Bijahu to mučne godine, ali godine koje su ispisale najljepše sudbine ljudi koji u slobodi sanjaju slobodu svog neslobodnog naroda tisućama milja daleko. On se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganja stotina vozačkih ispita i u sudnici samoće i u zatvoru i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti i župne zajednice u vremenima kada je to bilo po životno opasno. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda.
On bijaše svjedok mučnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Americi. Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. I Američki FBI mu je priznao da je i on na meti komunističkih vlasti za ubojstvo i ponudili mu pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje sam ja!” Bio je za Udbu persona non grata. Ovaj dobar čovjek kao i tisuće dobrih Hrvata diljem svijeta, iste sudbine. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Pomagao svima u potrebi i bio kao što to jedan uznik reče: “Otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra Slavkova identiteta.
O kako možemo puno naučiti iz toga njegova život dijaspore i svih s kojima je on živio. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu! Život se čini apsurdnim, pun suprotnosti. I po njegovu životu iščitavamo kako: Teška vremena stvaraju jake ljude. Jako ljudi stvaraju laka vremena.
Domovina
I kada braća odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, ne sustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba. Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:
“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, Postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima staza, Jedna staza, možda mala koja bi nas povest’ znala do svih ljudi, srca svih”. (D.T.)
Odgojitelj
Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti dajući im temelje za život i put franjevačkog habita. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u služenju.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj:
“Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Volio je naše mlade kao vlastite sinove, a to je prava definicija ljubavi. Naglašavao je njihove talente i darove i poticao ih da ih razvijaju. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.” (M.K.)
“Čovjek od riječi Starog kova. Iskreno je volio novake i sve fratre. Braća i zajednica su mu bili iznad svega.” (A.M.).
U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.
Međugorje
I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje gdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, svećenik duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili mudrosti i Duha, mira i snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao mnogima steći mir! Uistinu opet bijaše otac mnogim dušama koje su tražile riječ ljubavi.
Odlazak
I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: “Fra Slavko, kako si danas”? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Bolest bijaše vidljiva na njegovu tijelu, ali u njemu bijaše snaga. Da, i po tom hodu nas je učio kako se nositi, kako biti strpljiv,
U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe… Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas. Dok ne postane cjelina svakoga od nas.
U toj sobi stoji veliki Alojzije Stepinac, njegov sveti zaštitnik! Svoj imendan fra Slavko uvijek slaviše 10. veljače na spomendan blaženog Stepinca. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, uzništva, neizvjesnosti. Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!
Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)
Objava Životna priča fra Slavka Solde: Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.