Kad padne veliki hrast, ječi čitava šuma. Kad se među zvijezde preselio Milan Ivkošić i prešao sav u zvijezde, kako bi rekao njegov susjed iz Drinovaca, zaječala je tugom njegova Imotska krajina, ali i obližnja Hercegovina. Jer već odavno Milan Ivkošić i Hercegovina vole se javno. Pisao je kolumne u Hercegovačkom tjedniku, mostarskom Horizontu, tjedniku Danas… Čak je sa Zdenkom Ćosićem objavio knjigu kolumni “Opet ti Hercegovci” u vrijeme znane antihercegovačke kampanje.
Naslov je nastao po riječima Miroslava Krleže nakon što je Veselko Tenžera, Ivkošićev veliki prijatelj, napisao nešto što se nije dopalo možda i najvećem hrvatskom piscu. Pola stoljeća slično se drznuo Drinovčanin Stanislav Šimić pa je Krleža ljutito rekao: “Opet ti Hercegovci!”
Čudni novinarski putovi učinili su to da je autor ovog teksta često drugovao i surađivao s Milanom. Najprije kao član redakcije i zamjenik glavnog urednika u Hercegovačkom tjedniku i tjedniku Horizont. Tada bismo se čuli svakog tjedna, a ponekad i na dnevnoj bazi. Često smo znali “zaružiti” u Zagrebu, a ponekad i u Hercegovini.
Posebno u ugostiteljskim objektima u blizini Večernjakove redakcije. Bilo je zanimljivih razgovora, volio je čuti što se radi u njemu dragoj Hercegovini. No, mag novinarskog oštrog pera imao je poseban smisao za humor pa bismo se znali i natjecati u pričanju duhovitih zgoda iz Imotske krajine i Hercegovine. Jedne prigode u sitne sate vozili smo se zagrebačkim ulicama, a pisac ovih redaka vidio je na stražnjem sjedalu njegova auta hrpu raznih novina pa se pokušao našaliti na račun najčitanijeg hrvatskog kolumnista riječima: “Da bi netko bio dobar kolumnist, treba imati puno novina na stražnjem sjedalu i nešto malo talenta!” Nasmijao se i kazao: “Pazi se, mali, previše si čitao!” Nasmijavao me je duhovitim pričama o tome kako je pomagao Veselku Tenžeri preseljavati kućnu knjižnicu u novi stan, o večerima bele srijedom, kavicama s prijateljima subotom ujutro, među kojima bi bili i njemu dragi hercegovački kolege po peru.
Sjećamo se njegovih posjeta Hercegovini na okupljanju novinara Hercegovačkog tjednika te na hercegovačkim predstavljanjima knjiga njegovih kolega. Kad je u Širokom Brijegu predstavljao knjigu Dunje Ujević o Gojku Šušku, nakon predstavljanja našli smo se u predvorju dvorane gdje se desetak metara daleko nalazio prof. Andrija Jurilj, Milanov studentski kolega sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Upitali smo Milana zna li tko je onaj čovjek. Pogledao je i kazao: “Andrija Jurilj, tko bi drugi mogao biti?!” Prepoznao ga je iako se nisu vidjeli pola stoljeća. Milan je jako dobro pamtio, ali nije bio zlopamtilo. Znao je svojim oštrim perom bocnuti svakoga što ga spada, ali nije nosio ćud. Ponekad i pisca ovih redaka, a samo nekoliko dana nakon toga pohvalio bi knjigu ovog autora, posebno roman “Jesenje lišće” i “Široki osmijeh”.
Kad je prije tri godine prestao pisati u Večernjaku, mnogi su autora ovog teksta pitali što je s Ivkošićem. Jer i dalje silno nedostaje svojoj vjernoj publici. Ponovimo to da su se već odavno Hercegovina i Milan voljeli javno. Jednom nas je Velimir Begić iz Širokog Brijega vozio na neki veliki koncert u Međugorje i bio zadivljen velikom kolonom mladeži koja je hrlila od središta grada prema crkvi na Brijegu i kazao: “To je ta Hercegovina!” Milanove kolumne su gotovo pa poezija u prozi, njegove rečenice žubore poput čistog planinskog potoka. Imao je svoj prepoznatljiv stil, a stil je čovjek. Milan je u svakom pogledu bio ljudina od formata. Ovaj autor još ne zna je li bio dovoljno dobar njegov đak. U svakom slučaju, valja Milana ponovno čitati. I ponovno učiti!
Objava Već odavno Milan Ivkošić i Hercegovci voljeli su se javno! pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.