Domoljublje i nacionalni ponos doživljavaju se u dijelu društva kao prijetnja “najvećim dijelom zato što su se ljudi na koncertu okupili oko ideja koje ti mediji svom snagom nastoje prikazati u nepoželjnom svjetlu”. “Dubok je otpor prema Hrvatskoj državi i domoljublju. On je povezan sa našim podjelama na različite pripadnosti u prošlosti, našim borbama za bolju povijest i velikim dijelom kameleonskoj politici HDZ-a”, rekao je fra Ante Vučković za portal Matice Hrvatske Misao.hr, koji prenosimo u cijelosti.
U razdoblju obilježenom brojnim izazovima za Crkvu i društvo — od pitanja moralne i duhovne obnove, preko suočavanja s prošlošću i traženja zajedništva, vjernici i javnost traže orijentire, svjetionike i jasne glasove. O tim pitanjima, ali i o liku bl. Alojzija Stepinca, o hrvatskim podjelama i potencijalima, o stanju Crkve i društva danas, o ranama suvremenog čovjeka te o snazi vjere i nade u nesigurnim vremenima, razgovaramo s fra Antom Vučkovićem, franjevcem, duhovnikom i autorom, koji u svojim nastupima i knjigama već godinama promišlja o izazovima vremena i hrabro svjedoči potrebu za istinom, zajedništvom i dubljim odnosom s Bogom.
Razgovarao: Davor Dijanović
Ove godine obilježavamo velike obljetnice: od stvaranja i obrane hrvatske države, do osamdesete godišnjice bleiburške tragedije. Ipak, ni tri i pol desetljeća nakon osamostaljenja nije provedena ozbiljna dekomunizacija društva. Kako Vi vidite naš odnos prema tom nasljeđu i što bi po Vama značilo istinski se suočiti s totalitarizmom?
U pozadini stoji volja prvog predsjednika Tuđmana za pomirbom hrvatskoga naroda. Pomirba – svakako, ali njoj je trebala prethoditi istina. Povijesna istina kako o nepriznatim zločinima tako i o onima koji su u njih uključeni. Od straha da se društvo ne rascijepi iznutra stradala je istina. Osude svih totalitarizama je proces koji nije dovršen. Kod nas se nije dogodila jasna osuda, nego borba za bolju povijest. A postoji u društvu i prevaga ideologije koja odmjerava žrtve. Matija Štahan je predložio moguću zajedničku formulu po kojoj su sve nedužne žrtve jednake i sve krive žrtve jednake. No, još uvijek se ne nazire mogući konsenzus pa se doima da je hrvatska prošlost oteta. U takvom smo stanju prisiljeni živjeti s ambivalentnostima, prešućivanjem, skrivanjima, zatvorenim arhivima i ideologijama koje u valovima rehabilitiraju čas simbole, čas sjećanja, čas likove.
Od ulaska u Europsku uniju iz Hrvatske je iselilo gotovo pola milijuna ljudi, a mnogi kao razlog navode osjećaj nepravde, besperspektivnost i gubitak vjere u promjene. S druge strane, nedavni koncert Marka Perkovića Thompsona, na kojem se okupilo pola milijuna ljudi, pokazao je da nada i zajedništvo još postoje. Kako Vi razumijete te kontrastne slike hrvatske stvarnosti?
Odlasci vani me rastužuju premda razumijem mlade ljude koji su razočarani stanjem u društvu. Dijelom je to i zbog slobode kretanja i mogućnosti zapošljavanja kao i napredovanja i usavršavanja u svome zvanju što je sada uvelike olakšano u Europskoj uniji. S druge strane, Thompsonov koncert je pokazao koliko volje među mladima ima za zajedništvom i koliko je ta volja ugušena stanjem u društvu i nadasve u medijima. Posao politike bi bio da kanalizira postojeće snage jednog naroda u napredak i rast cijeloga društva. Ovaj koncert je pokazao da to nije slučaj. Politika je očito izabrala druge prioritete. Ako usporedimo što se govorilo i pisalo o koncertu prije koncerta i kako je sam koncert prošao, možemo lako opaziti koliko je podjela duboka i koliko je malo truda da se razumije što pokreće toliki broj mladih ljudi. Postoji duboka čežnja za zajedništvom, za dobrom koje povezuje, za istinom bez laži i iskrivljivanja. To je golemi potencijal kojega je moguće usmjeriti prema zajedničkom dobru.
Iako su rijeke ljudi na tom koncertu svjedočile jednom od najvećih okupljanja u suvremenoj Hrvatskoj, dio medija i javnosti reagirao je difamacijama i omalovažavanjem, nerijetko na tragu beogradskih propagandnih matrica. Zašto se, po Vašem mišljenju, i dalje u dijelu društva svaka manifestacija domoljublja i nacionalnog ponosa doživljava kao prijetnja
Najvećim dijelom zato što su se ljudi na koncertu okupili oko ideja koje ti mediji svom snagom nastoje prikazati u nepoželjnom svjetlu. Dubok je otpor prema Hrvatskoj državi i domoljublju. On je povezan sa našim podjelama na različite pripadnosti u prošlosti, našim bombama za bolju povijest i velikim dijelom kameleonskoj politici HDZ-a.
Svojedobno ste sudjelovali na tribini „Hrvatska Crkvo, gdje si?“, gdje se govorilo o izazovima Crkve i gubitku povjerenja u crkvene pastire. Vaša knjiga Neostvarena sloboda, napisana u razgovoru s Goranom Andrijanićem, temeljito analizira odnos Crkve i društva u proteklih 30 godina. Kako biste danas, s vremenskim odmakom, ocijenili stanje Crkve u Hrvatskoj? Koji su glavni zaključci Vaše knjige i gdje vidite najveće izazove za Crkvu danas?
Stanje u Crkvi kod nas je puno bolje nego li u drugim zemljama u EU. Postoji jedan dobar broj mladih ljudi koji su se otvorili Bogu i svoj život oblikuju iz odnosa s njime. Ima puno pozitivnih kretanja: sakramentalni život, ljetni kampovi, rad s mladima, mnoštvo duhovnih obnova, puno laičkih inicijativa kako na području duhovnosti tako i u izdavaštvu, glazbi, volontiranju… Život katoličke Crkve sve manje ovisi o klasičnim medijima, a sve više se prebacuje na društvene mreže, podcastove… Postoji veliki odmak od službenih medija i nepovjerenje sve više raste. Povjerenje se u Crkvi poklanja pojedincima ili grupama čiji život je u skladu s onim što govore. To je ujedno i odmak od onog dijela Crkve gdje život i riječ nisu usklađeni. Naravno, postoje i poteškoće. Mislim da je odnos prema laicima polje na kojem treba puno raditi. Isto tako i ono što se naziva sinodalnošću. Dakle, trud da se sve članove Crkve uključi u stvarni život Crkve. Već je sazrelo vrijeme da stvorimo prostore koji neće biti izloženi digitalnim ušima. To se tiče kako sakramenata tako i povjerljivih razgovora. Sakrament ispovijedi treba odvojiti od digitalnih ušiju naših pametnih telefona. Pitanje pripremljenosti svećeničkih kandidata za kasniji rad. Tu će trebati uložiti puno truda. Od toga da ih se spremi za evangelizaciju u društvenim mrežama do osposobljavanja za rad s pojedinim grupama vjernika. A nadasve da ih se pripremi za sinodalni način rada s vjernicima.
Ako pogledamo širu sliku, je li Katolička Crkva u svijetu danas u svojevrsnoj krizi?
Da, čini mi se da je riječ o krizi. Vjera je otajstvo. Jedan dio vjernika veoma snažno osjeća potrebu da se sačuva otajstvo, da ga se ne banalizira, da se otajstvo ne prevodi u pravni ili tehnički jezik. Moguće je govoriti i o krizi identiteta. Ona se opaža tamo gdje više nismo u stanju napraviti razliku između katolika i nekog drugog i drukčijeg vjernika. Prenaglašeno je kako svi trebaju imati pristup svemu. Time se gubi razlika, a onda i svijest o identitetu. A i autoritet je poljuljan. Autoritet oca u obitelji, svećenika u župi, biskupa u biskupiji, a na koncu i Pape u Crkvi. Oca i muškarca se prikazuje kao toksičnoga, svećenika kao mogućeg zlostavljača, biskupa kao mogućeg zataškivača, a Papu kao nekog tko bi trebao sve pripustiti u što je moguće veću blizinu otajstva, a otajstvo kao nešto na što svatko treba imati pravo. Ovakve se krize mogu prevladati samo osobnim odnosom s Uskrslim.
U knjizi Vrtlog grijeha opisujete kako čovjek, jednom uvučen u vrtlog grijeha, sve teže primjećuje njegovu razornu snagu. Koliko su danas ljudi uopće svjesni grijeha i vlastite odgovornosti? Živimo li u vremenu koje opravdava grijeh, normalizira dekadenciju i čak ih predstavlja kao napredak?
Grijeh je termin koji nešto znači samo unutar vjere. Izvan vjere on je bez značenja. Stoga svijest o grijehu postoji samo tamo gdje postoji svijest o Bogu. Ili, gdje postoji odnos s njime. Grijeh je ono što nas udaljava od Boga. A ako nema odnosa s Bogom, nije se moguće ni udaljiti od njega niti mu se približiti. Nietzsche je dobro opisao čovjeka koji živi bez Boga. Izgubio je orijentir, nema stabilne točke na koju bi se mogao osloniti niti smjera kamo bi mogao pogledati. Tko se želi orijentirati u svijetu mora pronaći barem jedan točan smjer. Iz njega lako pronađe druge. Tko izbriše Boga, prinuđen je sebi izabrati neki drugi orijentir. To može biti užitak, novac, uspjeh, zdravlje ili što sve već nije sjelo na prijestolje Božje kod ljudi koji su s njega zbacili Boga. Grijeh nas uvjerava da je naravno biti ovisan. Ovisnosti su poprimile širinu pošasti. Pornografija, digitalni svijet, selfiji, hrana, izgled… Tko hoće spoznati razornu moć grijeha mora se približiti Bogu i njegovoj Riječi. Tek iz te blizine opažamo kako nas grijeh zarobljava i kako nam krade najdragocjenije čime smo obdareni: pozornost, vrijeme i sposobnost da jedni druge i svijet učinimo boljima.
S obzirom na ideologije koje danas dominiraju globalnim institucijama — od genderizma i abortizma do transhumanizma i zelenog fundamentalizma — možemo li reći da živimo u otvoreno protukršćanskom svijetu? Kako se u takvim okolnostima oblikuje savjest jednog vjernika
Da, puno je stvari u svijetu koje su u posve otvorenom sukobu s kršćanstvom. No, za razliku od prethodnih desetljeća, sada se više ne vode rasprave. Ne odlučuju više argumenti. Kao da je vrijeme rasprava iza nas. Kao da više ne vjerujemo snazi argumenata. Kao da je sve prešlo u lobiranje, novac, zakone, pravo. Ili jednostavno vikom, inzistiranjem, protestima, nametanjem se može dobiti brže i jednostavnije što što se želi. Vjernik se hrani odnosom s Bogom, njegovom Riječju i odnosima u zajednici vjernika. Ništa od toga ne ovisi ni o ideologijama, ni o utjecajima u društvu niti o raspravama. Postoji neka lakoća u vjerničkom životu.
U takvom, često tjeskobnom i konfuznom svijetu, kako naviještati Radosnu vijest? Je li na nama, katolicima, više širiti poruku nade i povjerenja u Božju providnost, nego se priključivati širenju pesimizma i straha
Pesimizam nije kršćanski. U Kristovoj pobjedi nad smrću pobijeđen je pesimizam. Strah nije obilježje kršćanina. Kršćanin poznaje strah, ali ga nadvladava povjerenjem u Uskrsloga. Najbolji navještaj Evanđelja je život oblikovan odnosom s Bogom. Ne pomaže se ljudima da iziđu iz svojih zarobljenosti, tjeskoba i nereda tako da se svijet opisuje pesimističkim bojama. Puno je bolje biti svjetlo i ići prema Svjetlu. Zarobljeni ljudi požele slobodu ako vide slobodne.
Govorili ste o važnosti tišine i sabranosti u duhovnom životu. U društvu koje je sve bučnije i fragmentiranije, kako ponovno pronaći prostor za unutarnju tišinu i susret s Bogom?
Hrabrošću za praksu. Izgasiti sve zaslone, pronaći neko mjesto, ući u utihu i kušati što se sa mnom događa. Mnogima nije lako otići u pustinju, digitalnu pustinju, pustinju zaštićenu od informacija i buke. A ipak, tamo se događaju najvažnije i najzanimljivije stvari. Početak je težak. No, opetovani odlasci u pustinju i vrijeme tišine otvore u nama nepoznate prostore. Pojavi se riječ, a u riječi i misao, a onda s mišlju i svjetlo, a u svjetlu nerijetko i Prisutnost. Sugerirao bih svakome da u danu odvoji neko vrijeme za susret s Božjom Riječi u tišini. Tjedno jedan dan za proslavu života i zalijevanje značajnih odnosa. Jedan vikend mjesečno za digitalnu odvojenost i posvećenost onom što mi unosi radost u život. Jedan tjedan godišnje odlazak u digitalnu pustinju, refleksiju o životu i odnosima. Nadasve je korisno tražiti jasnoću o svom pozivu i poslanju.
Hrvatsko društvo prolazi kroz demografsku, moralnu i duhovnu krizu, dok su mladi izloženi kulturi instant-zadovoljstva i nihilizma. Koju ulogu u odgoju i formiranju mladih danas imaju Crkva i obitelj? Gdje vidite ključeve za njihov povratak vrijednostima
U zajedništvu. Biti jedni s drugima. Čuti se. Tražiti načina kako biti zajedno, kako razgovarati, sjediti za istim stolom, opažati drugoga. Moje iskustvo u ljetnim kampovima me uvjerilo da se mladi ljudi okreću trenutačnim zadovoljstvima ako im izmiče ono što je važnije. Dočim imaju dobre odnose sa svojim vršnjacima, nađu vremena za razgovor, druženje, molitvu, spavanje, igru gotovo u tren zaborave na svoja tumaranja i trke za nekim užitkom po društvenim mrežama. Naši ljetni kampovi su skromni smještajem, hranom i zabavom, a iznimno su privlačni mladim ljudima jer imaju dobro društvo, mogu moliti, razgovarati, raditi, družiti se. Ljudima još uvijek trebaju najviše dobri odnosi. Valja izbjeći klopke individualizma koji sugerira da je svatko dovoljan samom sebi samo se treba dovoljno jako truditi oko svoga uspjeha.
Prošlo je nešto više od dva mjeseca od izbora novoga pape, Lava XIV. Premda je riječ o kratkom razdoblju, mnogi već nastoje iščitati smjer njegova pontifikata. Što biste Vi istaknuli kao najvažnije karakteristike njegovih prvih poteza i poruka Nazire li se u njima neki novi smjer?
Teško mi je reći kamo će krenuti pontifikat novoga Pape. Još uvijek nema nekih velikih poteza, a niti nekih značajnijih dokumenata po kojima bi se moglo nazreti kamo će se kretati pontifikat Lava XIV. Dvije teme su ipak već podcrtane. Prva je skrb za sve stvoreno. Ona ovoga Papu smješta u veliku blizinu s Papom Franjom. Na njoj se vide i drugi elementi Pape Franje koje Papa Lav XIV. preuzima, odobrava ili stavlja u pozitivno svjetlo. To je sinodalni put. Skrb za sve stvoreno je povezana s genijem sv. Franje Asiškoga koji je u stvorenjima vidio Stvoritelja. Druga tema je umjetna inteligencija. Ona je samo u najavi. Čak je i samo najava dovoljna da probudi očekivanja da bi se papa Lav XIV. mogao ozbiljnije pozabaviti ovom temom koja je novost za sve nas. Nije u moći Crkve da usmjeri razvoj umjetne inteligencije, ali bilo je dovoljno da je Papa spomene pa da se probude očekivanja o nekom ozbiljnijem osvrtu i stavu.
Vjernici u Hrvatskoj već godinama mole i nadaju se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Nakon izbora novog pape ponovno su se probudile nade da bi taj proces mogao biti zaključen. Kako Vi osobno gledate na svetački lik i djelovanje bl. Stepinca Je li na njemu i danas vidljiva neka vrsta nepravde, ili pak takvo gledanje odražava isključivo ljudsku, ograničenu perspektivu?
Uvjeren sam da je bl. Alojzije Stepinac podnio mučeništvo iz ljubavi prema Crkvi i svome hrvatskome narodu. Još uvijek ne znam pravi razlog odluke Pape Franje da proces kanonizacije ne završi proglašenjem svetim. Još manje znam što namjerava Papa Lav XIV. No, na Stepincu se zrcali i naša sudbina. I naša čežnja za slobodnom državom se ostvarila, ali svejedno opažamo koliko su duboke podjele u našem narodu i kako je puno onih koji smatraju da je država promašaj. Nedovršeni proces kanonizacije reflektira nedovršeni proces slobode. U oba je slučaja moguće jadikovati i tražiti krivce, s jedne strane, ili se potruditi da procesi dozore i dođu do cilja, s druge.
Kako Vi osobno hranite svoju vjeru i snagu u ovom svijetu koji često izgleda neprijateljski prema svemu što je sveto? Gdje pronalazite izvor ustrajnosti i nade?
U svijetu ima mnogo mjesta na kojima se može doživjeti sveto. Priroda. A mi živimo u prekrasnoj zemlji. Meni su hodanje, planinarenje, bicikl i fotoaparat otkrili čudesnost Stvoritelja u stvorenjima i ispunjali mi srce beskrajnom radošću. U malom je moguće vidjeti veliko. Ljudi. Lica. Najviše sam o ljudima naučio slušajući njihove muke i najviše sam o Bogu naučio misleći o njegovoj Riječi dok bi slušao priče običnih ljudi kako im je Bog bio prisutan u životu. Poezija. Ljudska je riječ, istinita i iskrena riječ, čudesno bliska Božjoj riječi. Knjige. U knjigama sam otkrivao svijet nutrine, i daljine, transcendencije i imanencije, beskonačnost ljudskih traženja i nalaženja. Uz riječ se veže molitva. Molitva za druge i nad drugima. Božja Riječ. Ona me najviše i najdublje oblikovala. Od mog početnog, naivnog, površnog i oholog umišljaja kako je jednostavna i razumljiva pa do otkrića da je njezin smisao bez dna i da nadilazi sve naše ljudsko znanje i do pristanka da njoj dam pravo prije nego je razumijem. Glazba. Uz glazbu su vezane jake emocije. Teško je slušati neku glazbu i ne osjetiti ganuće, radost, polet, potresenost. More. More je velika škola duhovnosti. Imam sreću da veliki dio života živim uz more. More je jedno i isto, ali se njegovo lice mijenja iz mjeseca u mjesec, iz jednog godišnjega doba u drugo, iz jednog lica neba u drugo. Kad god mi u području duhovnosti nešto bude izazovno ili nejasno, ja se okrenem moru i tražim odgovor.
Objava Fra Ante Vučković: Thompsonov koncert je pokazao koliko volje među mladima ima za zajedništvom i koliko je ta volja ugušena stanjem u društvu i medijima pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.