Mostarske vrućine ne jenjavaju, živa na termometru zadnjih dana bliže 50 već 40 stupnjeva. Krenem nešto po kući raditi kad začujem zvuk mobitela. Javim se, a s druge strane čujem ljupki glas malene Ane, koja ushićenim glasom govori da me treba nešto pitati.
Piše: Daniela Škegro/hercegovka.net
Zapravo, ona želi da napišem njenoj baki jednu priču/pismo, ali da mi ona pomaže, pa da ja samo malo “uredim”.
Pismo mora biti istinito da bi baka to shvatila, danas je dan baka, reče mala Ana u dahu, i ja ću diktirati a ti piši, doda mi još na kraju umiljatim glasićem. I preko telefona osjetim koliko joj stalo, pa se uhvatih tipkovnice.
Ana je djevojčica koja ima šest i pol godina. Prije godinu dana odselila se s roditeljima u Njemačku.
Dok su živjeli u Hercegovini, baka ju je čuvala i tako su postale iznimno bliske. Prvih pola godine po dolasku u njemački grad Rosenheim, svaku noć je plakala i željela se vratiti u Hercegovinu svojoj baki, po kojoj je i dobila ime.
Iako više ne plače svaku noć, još uvijek priča o povratku u Hercegovinu.
Anino pismo baki:
Draga bako, jutros sam ustala i vidim kišno vrijeme. Malo je i hladno. Nije tako lijepo i sunčano kao kod nas u Hercegovini kada je naš imendan.
Bako, sretan ti imendan i dan baka. Nedostaješ mi jako. Nedostaje mi da na naš imendan idemo zajedno u crkvu. Ovdje nemam s kim u crkvu, Mama i tata rade nedjeljom kada imaju Mise na našem jeziku. Pomolit ću se zato kući, onu molitvu koju si me ti naučila.
Još nisam uspjela nagovoriti mamu i tatu da dovedu Limu. Kažu da je pas velika obaveza u Njemačkoj i da nema tko brinuti o njemu i vodati ga. Molim te ti ga vodi u šetnju kad god mogneš. Meni puno nedostaje da mi praviš ujutro svoj doručak. Tvoje uštipke najviše volim. Ovdje bako nije ništa domaće. Njihov paradajz ne miriše kao onaj iz tvog vrta. Kad prođem kroz zgradu u kojoj živimo, nigdje se ne osjeti miris raštike. ja mislim bako da oni ne jedu raštiku jer im nitko nije objasnio koliko je zdrava. Ovdje je bako sve drugačije, nije tako lijepo kao u našoj Hercegovini.
Mama kaže da je to tako, samo dok se ne obikne. Bako, znam da ona ne govori istinu jer sam je čula neki dan kako s tetkom priča na telefon i govori joj da joj teško. Da joj fali Hercegovina. Znam ja to bako, samo ona neće da kaže to.
Ovdje bako ima ljudi iz cijelog svijeta, ali svi uvijek negdje žure i gledaju na sat. Do naših vrata su neki ljudi, muškarci, koji se drže za ruke kad izađu. Mama kaže da ne gledam u njih i da je to ovdje tako. Mama kaže da o tome ne pričam drugoj djeci i da se ne čudim jer nas mogu kazniti, ako se tako ponašamo. Meni se čini bako da su bolesni i ja mislim da ćeš me ti razumjeti.
Puno toga je bako ovdje drugačije, ali meni se to ne sviđa. Nema ljeti puno sunca već je kiša, ne miriše im voće i povrće kao iz tvog vrta, nema uštipaka ni raštike, svi uvijek žure. Mama se manje smije. Tata je stalno umoran. Još se ja držim, jer me nosi misao da će mama i tata vidjeti da nije ovdje tako kako su mislili i da ćemo se vratiti u našu Hercegovinu. I znam bako da ćeš ti tada plakati, ali ne onako tužno kao kada smo krenuli već od radosti što se vraćamo u našu Hercegovinu.
Voli te tvoja Ana i čuvaj se, doći ću ja brzo za Gospojinu
Objava Pismo male Ane svojoj baki pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.