Povratak mladih obitelji u Dalmatinsku zagoru tema je koja u posljednjih nekoliko godina izaziva sve veći interes, kako zbog demografskih problema s kojima se Hrvatska suočava, tako i zbog potencijala tog područja za kvalitetan život izvan urbanih središta.
Niz je ključnih aspekata, izazova i prilika vezanih uz povratak obitelji u taj do jučer zaboravljeni vilajet koji je godinama bio sinonim za iseljavanje i zabravljena vrata kamenih ljepotica. Do konca sedamdesetih bile su pune života, a nakon toga, u užasnom sustavu prividnog “standarda” i “slobode”, postale su napušteni kameni spomenici kao svjedoci jednog nepovratno izgubljenog vremena.
Pa kad naiđete na mlade ljude poput obitelji Mikas iz Vele Njive, zaseoka Srijana, koji su se s troje malodobne djece odlučili vratiti korijenima, na trenutak osjetite da vam je srce ko kuća. Nažalost, takve poput njih u tom zamosorskom kamenjaru brojimo na prste jedne ruke.
– Ne bojte se, ima ih još… Nije sve tako crno. Vraćaju se ljudi u ta tiha njedra našeg ponositog Mosora – dočekuje nas ispred svoga doma Katarina Mikas.
Ova rođena Solinjanka, po majci Vukovarka, a po ocu dijete Sinjske krajine, točnije iz Čačin Dolca kod Bajagića, nakon vjenčanja i petogodišnjeg podstanarskog života u Sv. Kaju odlučila je sa suprugom Matom doći u njegovo rodno selo.
Po mišljenju mnogih, projekt je to pun izazova. Za one skeptičnije, koji u pravilu čašu uvijek vide dopola praznu, nikada se ne bi odvažili na takvo što. Pa analiziraju: daleko im škola, nema vrtića, loša prometna povezanost… a infrastrukturu da ne spominjemo.
Ne žale ni za čim
– Ima u tome istine. Međutim, kad je pala odluka o povratku, uzeli smo sve te njihove parametre na jednu stranu, a na drugu prednosti života na selu. One su prevagnule. Dovoljno je sjetiti se onog gradskog šušura i gužvi da mirne glave konstatirate kako nismo pogriješili u svojoj odluci.
Tu smo, evo, godinu dana i ni jednom nisam požalila što smo se vratili. Posebno ja, koja sam se rodila i odgojila u gradu. Dakako da je drago i suprugu, posebno djeci, koja su ovdje našla neke nove prijatelje. Mada smo poslom i dalje vezani uz Solin i Split, jer ja radim u jednom trgovačkom centru u Splitu, a suprug Mate, inače bravar, svoj kruh privređuje u Majdanu, opet sve stignemo. Ako nešto radite s ljubavlju i to volite, malo što vam može pokvariti raspoloženje – ističe Katarina, majka troje djece: dvanaestogodišnje Monike, šest godina mlađeg Josipa i trogodišnje Lucije.
Budući da znamo da sve ruže nisu bez trnja, tako je i taj njihov povratnički put bio posut bodljama. Kad su odlučili vratiti se u selo, trebalo je sagledati činjenično stanje, posebno prednosti i nedostatke vezano uz djecu. Osnovna škola “Gornja Poljica” u Srijanima, s tada pedesetak učenika, jedna je od uređenijih obrazovnih ustanova u tom dijelu Zagore.
Prvenstveno zahvaljujući ravnatelju Stipi Božinoviću Mađoru. Čovjeku s vizijom, kažu Gornjopoljičani, koji je puno dobra učinio za njihovo mjesto. Pa je tako prije nekoliko godina izišao u javnost s idejom o gradnji dječjeg vrtića u mjestu. Bio je to dovoljan razlog, možda i najvažniji, da se Mikasi vrate na rodnu grudu.
Nedostaje samo voda
– Upravo tako. Čim smo u vašim novinama pročitali da postoji šansa da se u Srijanima izgradi vrtić, počeli smo s našim povratničkim pripremama. I prošle godine, dva mjeseca prije početka nove školske godine i taman pred otvaranje vrtića, mi smo se vratili. Danas najmlađa Lucija ide u jaslice, Josip u vrtić, a najstarija Monika će u šesti razred. To nam je uistinu bilo jako važno.
Naime, budući da oboje radimo, nemamo kome ostaviti djecu i to nam je bilo itekako potrebno. Jednako kao đački autobus kojim putuje Monika. I kad sve sažmete i oduzmete, nemamo se na što žaliti – tvrdi ova 34-godišnja povratnica, najavljujući da ravnatelj uskoro kreće i s gradnjom nove školske dvorane.
Ali opet nešto fali, a to je voda. Stari vodovod, izgrađen kad i brana Prančević, ne zadovoljava potrebe tamošnjih stanovnika. Iako su jedni od sretnika koji vodu ne plaćaju, zbog toga što su im šezdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe izgradnje brane Prančević oduzeli dio polja, ljeti imaju problem s vodoopskrbom. Zbog lošeg pritiska i zalijevanja povrtlarskih kultura u nižim dijelovima sela, Veloj Njivi malo toga preostaje.
Onda jedno vuče drugo, pa perilice rublja centrifugiraju samo u određenim dijelovima dana. Do prije koji dan bila je katastrofa. Međutim, pala je kiša pa se manje navodnjava u Srijanima, tako se i lakše diše u Veloj Njivi. Prije nekoliko godina izgrađen je i novi magistralni cjevovod. Došao je petstotinjak metara od sela i tu je stao. Pa u iščekivanju novog cjevovoda i vode iz starog, tamošnji mještani žeđ gase zahvaljujući gustirnama i bačvama u kojima akumuliraju vodu.
Blagodati sela
Opet, ni to nije omelo obitelj Mikas da se uhvate polja i motike. Istina, prvo su nabavili koke, dakako nesilice. Jer neka logika nalaže im da bi bila grehota biti na selu, a nemati svoja jaja. A selo ko selo, brzo bi vas prozvali lijenčinama i dangubama. Što ova obitelj nedvojbeno nije.
– U malo i kratko zasadili smo sve što je potrebno za jedno domaćinstvo. Krumpir, kapulu, fažol, blitvu, pome, paprike, tikvice… ma svega. Napravili smo i mali plastenik, tako da sve potrebno imamo u svojem vrtu. Mene to posebno ispunjava. Budući da to nismo imali u gradu, ovdje smo to nadomjestili. O nekim stvarima nisam imala pojma. Onda malo uz pomoć interneta, nešto zahvaljujući mudrim savjetima starijih ljudi i susjeda, tako da danas znamo znanje.
Međutim, teško sve stignemo. Kad smo se vratili, odmah smo se uhvatili uređenja roditeljske kuće moga Mate. Veliku većinu toga on sam odradi, a ja sam tu da pripomognem. Eto, neki dan sam fugirala i pločice. Ne sramim se posla. U Splitu radim kao mesarica, a kad dođem doma, uglavnom u večernjim satima, kad sve drugo obavim, pečem kolače za susjede i prijatelje. Ja to volim i to me ispunjava.
Što se tiče ostalog, ništa nam ne fali. Glavnu spizu obavim na poslu, ako što i zaboravim, donese Mate jer on duže radi. One sitnice, ajmo kazati, za prvu pomoć, nabavljamo u dućanu u Trnbusima ili Bisku udaljenom sedam kilometara. Što se tiče prijatelja, ni toga nam ne fali. Ima nekoliko mladih obitelji, tako da ni u tom pogledu ne oskudijevamo – govori nam Katarina Mikas.
I društveno angažirani
Mada je angažirana, što bi se reklo, sto na sat, ima vremena i za društvene i kulturne aktivnosti. S nekoliko žena uskoro osniva udrugu “Poljička škrinjica”. Sve je počelo s folklorom i tradicionalnim plesovima s ciljem okupljanja djece, no uskoro je to preraslo na višu razinu. Pa će se uskoro, uz sport i brojne radionice za najmlađe, prema najavama, nešto naći i za odrasle. O tome još ne žele govoriti, ali angažmana neće nedostajati. Planova je puno. Jedan od njih je kako afirmirati domaće i privući i druge obitelji u to maleno gornjopoljičko selo s razasutim kamenim kućicama.
– Al‘ vratit će se raja. Kad-tad. Bolje ranije, dok su djeca mala. A mi pioniri povratka, ili nosači baklji doba koje je oblikovalo ono što jesmo, svojevrsno smo ogledalo svijeta netaknutog modernom žurbom. Zbog toga naša djeca žive u tišini, miru i daleko od bilo kakvog zla. Zato pozivam one koji se još predomišljaju, vratite se da spasite najprije one vama najmilije, a zatim i sebe – poručila je na kraju ove priče Kata iz srca Mosora.
Objava Nakon pet godina podstanarstva, obitelj s troje djece prelomila: ‘Život je na selu, i kad nema vode! I vraćaju se ljudi‘ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.