Negdje polovinom prošlog stoljeća na ovim prostorima nastala je jedna Država koja se zvala Jugoslavija. Njen službeni naziv nam nije ni bitan, jer je bila, prošla i ne ponovila se. U krvi je nastala, u krvi je živjela, u krvi se i raspala. Međutim ta Država je iza sebe ostavila svoje “čedo”. Neki je od milja zovu “mala juga”, a zapravo se radi o Bosni i Hercegovini koja je baš kao i njena prethodnica, u krvi nastala, u krvi živi, a nadam se da se neće u krvi i raspasti. Nadat je se.
U toj bivšoj Jugi valjali su samo oni građani koji su se izražavali onako kako se svidjelo tadašnjem režimu u Beogradu. Oni su mogli donekle biti ravnopravni sa Srbima, svi drugi su bili neravnopravni, odnosno “Ustaše” koje treba ubiti. Nešto slično danas u BiH. Ukoliko se izražavaš kako se sviđa Sarajevu, dobar si, imaš neko pravo. Ukoliko se ne daj Bože izraziš kako se ne sviđa Sarajevu i njegovim, zadojenim mržnjom, pristalicama, odmah si “UZP”-ovac kojeg treba ubiti. Tko ne vjeruje neka pročita komentare po društvenim mrežama. I tako već 30 godina.
Vojska je u toj bivšoj Jugi bila zajednička, a zapovjedni kadar je bio većinski srpski. Slično danas u Bosni i Hercegovini, samo što su sada umjesto Srba, Bošnjaci. Nama Hrvatima isto, a Srbi, a Bošnjaci. I jedni i drugi nas “vole”. Jedni nas zovu “Ustaše”, drugi “UZP”-ovci. Srbi nas “potamanili” poslije drugog svjetskog rata, Bošnjaci bi sad. Ljepota od Države.
Stanovništvo je bilo većinski Srpsko, nastavni kadar je mogao biti samo Srbski i Crnogorski. Od Hrvata samo poneki, i to oni koji su bili članovi komunističke partije, svi drugi su bili neprijatelji Države. Zato danas u BiH, Hrvati grčevito drže ministarstva obrazovanja pa čak i na štetu gospodarstva, jer se boje ako ih puste, gotovi su. Bošnjaci bi preuzeli obrazovanje i ode naš lijepi Hrvatski jezik. Ne bi ga više nikad progovorili u BiH.
Drugi svjetski rat, za tadašnju komunističku partiju i njenu ideologiju je bio nešto sveto. O zločinima koje su počinili partizani nije se smjelo ni spomenuti. “Oni nisu ubili nikoga”. Ukoliko su i ubili nekoga to je bio pojedinačni slučaj i taj je prema njihovom uvjerenju vjerojatno to i zaslužio jer je bio državni neprijatelj “Ustaša”. Slično danas u BiH. Armija Bosne i Hercegovine nije ubila nikoga, a ako je i ubila to su bili pojedini slučajevi počinjeni od strane muđahedina. Prema mišljenju Bošnjaka minimalan broj, gotovo zanemariv u odnosu kako su njih ubijali, pa prema tome opravdani.
Pošto im suđenja za počinjene ratne zločine nisu baš išla, osim naravno, ako se sudilo Hrvatima “Ustašama”, okrenuli su se političkim suđenjima. Kao i danas u ovoj BiH. Ne može (ne smije) se suditi pripadnicima Armije BiH odnosno Bošnjacima, nego ajmo u političke procese pa ni manje ni više nego predsjedniku jednog od dva entiteta. I šta ćemo sad. Doveli se u pat poziciju, ni tamo ni vamo. Niti ga mogu uhapsiti niti ga mogu sad pustiti. Interpol odbija da se uključi, a ni EUFOR ne želi da ga upetljaju, a mi na rubu rata. Tko će prvi popustiti odnosno napasti.
SIPA se raspala kao kula od karata, a ni vojska nije ostala cjelovita. Policija nam ionako nije bila zajednička, jedni tamo, jedni vamo i već se gledaju preko nišana. Prema pisanju medija Srbi uzeli helikoptere, Bošnjaci čekaju dronove, prelazimo na viši stupanj ratovanja, nećemo mi više po zemlji hodati, hajmo malo u visine. Pošto su ova dva naroda već poletjela previsoko, red bi bio da Hrvati dobiju protuzračnu obranu pa da prizemlje i jedne i druge.
Goran Prusac/Hrvatski.ba
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije hrvatski.ba
Objava mala juga pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.