Selo Veliki Godinj zbog svoje arhitekture je zaštićeno kulturno dobro. Nediljko (77) u njemu izrađuje blokove za kuće i suhozide. On i sestra jedini žive ovdje…
Stotine kamenih vacadi prošle su kroz ove ruke, sjetno nam govori Nediljko Pavlinović (77), ali ne ispušta čekić iz ruke. U jednakom ritmu udara njime i dlijetom po kamenu. Oblikuje kamene ploče, blokove… Sve ono što je potrebno za gradnju tradicionalnih suhozida i kamenih kuća u svojemu malom selu Veliki Godinj kraj Vrgorca. Jer on i njegova sestra Nada jedini su ostali u malenom zaseoku, inače baš zbog te tradicionalne arhitekture, zaštićenim kulturnim dobrom Hrvatske. Ovaj biser u kamenu on čuva. Svojim rukama kleše kamenje jer to je kulturna baština njegove Dalmacije, posebno u selima Dalmatinske zagore.
Razgovara s nama dok, od kamena očvrslim rukama, drži čekić i oblikuje još jednu od tko zna koliko stotina kamenih vacadi koje su prošle kroz njegove ruke.
– Te kuće izdrže stotine godina. Nikakav drugi vezivni materijal ne povezuje ovaj kamen. Ali, evo, ostao sam među zadnjima. Oni koji su ih gradili, odavno su napustili ovaj svijet – sjetno će Nediljko priznajući kako rijetki stariji kamenoklesari u svojim rukama još drže dijetlo, čekić i špicu.
Volio bi i on sve to prenijeti na mlađe naraštaje. Vrgorski, imotski i sinjski kraj poznat je po vrsnim kamenoklesarima čiji uradci i danas krase lijepa kamena zdanja obiteljskih kuća, uskih kamenih kala i suhozida kojima su građeni zidovi na docima i njivama. A među najpoznatijim selima po tom pitanju je sigurno Veliki Godinj. U njemu službeno živi samo jedna stanovnica – Nediljkova sestra Nada, ali i on praktički kao da živi ovdje otkako je otišao u mirovinu.
Selo se nalazi nadomak Napoleonove ceste u Rašćanima Donjim i jedinstveni je primjer pučke arhitekture i tradicijskoga graditeljstva u kamenu. Kamene obiteljske kuće, popločani seoski puti i ulice gdje su se čak i kanali za odvod vode gradili u kamenu, uz seoska guvna i staje za stoku, živi su svjedok kulture življenja od prije sto i više godina. Da bi ga se kao takvog trajno sačuvalo, Veliki Godinj je prije 17 godina zaštićen kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Upravo zbog Nediljka oštri udarci čekića i špice u tvrdi biokovski kamen i ovih dana odjekuju selom.
– Vidite, svaka ova kuća izgrađena je od kamena, bez korištenja betona, jer se za gradnju ovih kuća palila ‘klačina’ od koje se dobivao kvalitetni kreč kojim su se kamene vacade povezivale. Za izgraditi jednu ovu kamenu kuću trebale su godine jer se kamen donosio na čivarama (drvenoj podlozi) koju su volovi iz podnožja planine vukli. Ako bi i prevalili koji kamen nije bilo štete. Najprije bi se u planini pronalazio kvalitetan kamen, naš dolit, onaj koji je zemlja pokrivala, jer onaj koji je bio izložen suncu, kiši i buri bio je porozan, pucao je. Zato se tražilo kamen obložen zemljom i pod površinom zemlje. Tad bi se takvi kameni špicom i ovim velikim macama ručno bušili, u njih bi se stavljao dinamit i tako ih se lomilo na manje komade da ih je lakše spustiti s planine. E, onda bi se taj kamen dodatno macama manjih profila lomio i tek tad bi se krenulo s formiranjem i klesanjem vacadi. Ove velike mace bile su teške i do deset kilograma. Zamislite kako je bilo s njima po cijele dane udarati u kamen. Kad bi se jedne strane čelika udubila, okrenuli bi macu na drugu stranu, onda na treću. Bože moj, koliko su ove mace kamena razbile. Godinama se s njima radilo, to najbolje svjedoče ova udubljenja. Po tri generacije su s njom tukle kamen. To je više od 150 godina. Stotine ljudi je na njoj radilo i ne bi je moglo udubiti – pokazuje nam Nediljko, koji u svojoj konobi ima cijelu kolekciju starih maca, čekića, špica i oruđa koje je služilo za klesanje kamena.
Za jednu vacadu s dva lica koja se ugrađivala u ćoše kuće trebalo je klesaru cijeli dan ili, kako su to znali reći, cijela dnevnica. Ljudi su bili domišljati, živjeli su u slozi i obiteljske kuće gradili jednu uz drugu. Tako da su dva zida uvijek bila manje za oblagati ih kamenom. Oblagala su se uglavnom pročelja kuća jer su obitelji bile srodstvom vezane. Bilo je i onih koji su gradili samostojeće kuće i sve zidove oblagali u kamen.
– To su bile bolje stojeće obitelji. Vidite ove balature, stepenice koje vode na kat kuće, sve je to isklesano u kamenu – govori Nediljko, dok mu se oko nogu motaju Lola, Đina, Maks i Riki.
To su njegovi ljubimci i jedini prijatelji u kamenom, napuštenom selu.
Gotovo je još nekoliko vacada koje će ugraditi u suhozid koji vodi kroz selo. Dođu, kaže, i drugi pomoći kad mogu, doduše rijetko, ali dođu. Važno je da se ova tradicija klesanja kamenih vacada i gradnje suhozida ne zaboravi jer ovo je neprocjenjiv svjedok jednog vremena.
– Prije šezdeset godina iz ovoga sela 23 djece je išlo u osnovnu školu, a sad ‘pala knjiga na dva slova’. Polovinom prošlog stoljeća četrdeset i više ljudi moglo se iz sela naći da idu kopati, a sad nema nikoga. Australija i Amerika su im druga domovina – sa sjetom će Nediljko.
Kao “posljednji Mohikanac” ovoga bisera u kamenu, Nediljko čuva neprocjenjivu vrijednost svog rodnog mjesta i raduje ga posebno što ima još onih kojima maca i špica dobro stoje u ruci. Jer svaka se isklesana vacada i danas cijeni kao biser, kamena ogrlica na dalmatinskim kućama koje su najbolji pokazatelj kamenih zabiokovskih gnijezda koja, unatoč iseljavanju, ne ostaju zaboravljena.
Objava Zadnji klesar u kamenom selu: ‘Rukama sam ga gradio, a sad je mjesto naše kulturno dobro’ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.