Smrt pape Franje razotkrila je jednu duboku pukotinu u hrvatskom katoličkom identitetu. Kako to da narod koji se stoljećima ponosi vjernošću Vatikanu i papi sada s lakoćom odbacuje jednoga od njih – samo zato što nije ispunio njihova očekivanja Dio domaćih “vjernika”, osobito iz glasnog konzervativnog miljea, djeluje kao da im je napokon laknulo. Još za života doživljavali su papu Franju kao prijetnju – ne zbog zablude, nego zato što ih je budio iz ideološkog sna. Jedni su ga ignorirali, drugi osporavali. Jer nije pristajao na mitologizaciju vjere. Imao je smjelosti reći da Crkva ne pripada naciji, partiji ni povijesnom mitu, već jedino Kristu. Najveći kamen spoticanja bio je – kardinal Stepinac. Kada je Vatikan predložio osnivanje mješovite komisije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, papa Franjo je doživljen kao izdajnik. Kao da je Stepinac već svetac, a svako pitanje hereza. Komisija je trebala analizirati Stepinčevu ulogu u različitim povijesnim kontekstima – i premda je rezultat bio diplomatski i neutralan, sâm čin uspostave takvog tijela bio je dovoljan za bujicu optužbi. Kao da je papa tu da bi potvrđivao nacionalne mitove, a ne prepoznavao svetost u njezinoj univerzalnosti. Univerzalna Crkva ne pita tko je bio “naš”, nego tko je bio Kristov. Franjo je predložio dijalog sa Srbima jer je vjerovao da istina nije ničije vlasništvo i da bez razgovora ostaje polovična. Nije otklanjao svetost – nego je odbijao žrtvovati kršćanstvo na oltaru nacionalizma.
U društvu u kojem se miješaju politikantstvo i duhovnost, Franjo je bio neshvaćen jer nije igrao po pravilima ideološke pripadnosti. Njegova Crkva nije bila nacionalni stožer, već dom za sve. Bio je papa onih bez glasa – migranata, siromašnih, odbačenih. I zato je bio osporavan.
Inakon smrti, glasni kritičari ne odustaju. Komunist, orjunaš, heretik, tuđinac u bijelom – etikete se lijepe lakše nego što se slušalo evanđelje. Njihov papa ostaje Benedikt; ne žele onoga koji postavlja pitanja, nego onoga koji potvrđuje mit. Pokazuju da bi rado sveli univerzalnu Crkvu na nacionalnu vjersku zajednicu. Ne vide koliko se time približavaju onome kojem se deklarativno protive – Titu, koji je i sam od Stepinca tražio isto: Crkvu bez pape, vjeru bez svijeta. No nije ovdje zloba u pitanju, već strah. Strah od vjere koja preobražava. Evanđelje ne dolazi s fanfarama. Dolazi tiho. Bez povlastica. Bez grba. Ne radi se o tome što je papa Franjo mislio o Hrvatima, nego o tome što Hrvati misle o sebi kada im Crkva ne potvrdi ono što bi željeli vjerovati. Kada papa jasno povuče granicu između svetosti i šovinizma.
Smrt pape Franje nije kraj. Ona je izazov – i ogledalo. Izazov da se zapitamo: jesmo li u Hrvatskoj doista zreli za Crkvu koja ne pripada samo jednoj naciji? Jesmo li sposobni voljeti Onoga koji nas poziva da operemo noge kršćanskoj braći s druge strane granice? Vjerojatno (još) nismo. Ali možda – sada kada je dio vječnosti – možemo napokon pokušati čuti ono što nam je cijelo vrijeme govorio.
Objava Franjini kritičari su poput Tita, koji je od Stepinca tražio isto: Crkvu bez pape pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.