Vjetar, postojani bosanskohercegovački vjetar, šibao je crkvicu u gradiću Busovača. Unutra je Dario Kordić znao kleknuti, žuljevitih ruku čvrsto sklopljenih. Miris tamjana pomiješan sa zemljanom aromom svijeća od pčelinjeg voska, utješni melem protiv dugotrajnih odjeka godina provedenih u Haagu. No, Dario sada živi u Hrvatskoj. Dario, nekoć predvodnik hrvatskog otpora, simbol nepokolebljivog nacionalizma, sada je utjehu pronašao u tihoj kontemplaciji vjere.
Njegovo ime, nekoć sinonim za prkos, još uvijek je bilo na usnama mnogih. Nekima je ostao heroj koji se suprotstavio percipiranim prijetnjama hrvatskom identitetu. Za druge, bio je okaljan optužbama koje su dovele do njegovog zatvaranja. Ali Dariov vlastiti narativ dramatično se promijenio. Tvrde bore na njegovom licu omekšale, zamijenjene spokojem rođenim iz duboke unutarnje transformacije.
Proveo je sedamnaest dugih godina u nemilosrdnom okruženju haaškog zatvora, što je posljedica svjedočanstava za koja je vjerovao da su potaknuta političkim progonima i upitnim izvorima. Gorčina je nekoć bila gorući žar u njemu, ali godine razmišljanja, molitve i nepokolebljive vjere ohladile su plamen.
Sada, u vrijeme Uskrsa, najsvetijeg blagdana u kršćanskom kalendaru, Dario je osjetio dubok osjećaj mira. Bio je čovjek koji je razgovarao s Bogom, hodočasnik na putu opraštanja. Od njega je zatraženo da prenese uskrsnu poruku hrvatskom narodu, kako u Domovini Hrvatskoj, tako iu Bosni i Hercegovini i dijaspori. U to je uložio svoje srce.
Zamišljao je kako njegove riječi odjekuju svijetom, dopirući do malih sela u Bosni gdje je onaj zlokobni rat još uvijek bacao dugu sjenu, i užurbanih gradova Europe i Amerike u kojima su Hrvati tražili utočište i priliku.
Kasnije tog dana emitirana je njegova poruka. Njegov glas, malo grublji nego što je bio, ispunio je domove i crkve. Govorio je o uskrsnuću, ne samo o Isusu Kristu, već o mogućnosti ponovnog rođenja u svakome od nas.
“Kada oprostimo onima koji su nas povrijedili”, rekao je, a glas mu je odjekivao iskreno, “kada se pomirimo s onima s kojima smo se posvađali, kada nađemo snagu da počnemo iznova nakon pogreške, ponovno rođeni za novi život, tada ćemo biti ‘hodočasnici nade’!”
Zastao je, dopuštajući da se težina njegovih riječi smiri. “I danas nam Isus nema ništa drugo za reći osim: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Samo tako ćemo biti ispunjeni njegovom radošću!”
Dariova poruka proširila se izvan duhovne kontemplacije. Priznao je izazove s kojima se suočava njegov narod, ekonomske poteškoće, političke podjele, odljev mozgova koji je prijetio da isprazni domovinu njezine budućnosti.
“Moramo raditi na izgradnji društva u kojem će mladi ljudi moći ostvariti svoje životne planove bez napuštanja domovine”, izjavio je odlučno, glasom prožetim obnovljenim osjećajem svrhe. Nije govorio samo o ekonomskim prilikama; Govorio je o stvaranju društva izgrađenog na povjerenju, pravdi i uzajamnom poštovanju.
Znao je da promjena neće doći od vanjskih sila. Moralo je početi iznutra, sa svakim pojedincem posvećenim njegovanju duha jedinstva i nade.
“Nemojmo čekati promjene izvan nas, počnimo se mijenjati iznutra i ponovno ćemo zapaliti vatru nade u nama i oko nas. Bit ćemo svjedoci uskrsnuća!”
Njegova poruka završava jednostavnom, iskrenom željom: “Neka nas uskrsli Krist ispuni radošću i snagom. Sretan Uskrs svima!”
Kako mu je glas blijedio, nad crkvom u Zagrebu, crkvom svetog Josipa gdje je Dario pronašao svoje utočište, zavladala je duboka tišina. Dario je ostao klečati, zatvorenih očiju. Znao je da će se njegove riječi tumačiti na različite načine. Ali govorio je iz srca, vođen iskrenom željom da vidi kako njegov narod napreduje, ne kroz podjele i sukobe, već kroz jedinstvo i opraštanje.
Kasnije, dok je hodao kući, ono sjećanje na bosanskohercegovački vjetar koji je još uvijek kovitlao oko njega, Dario je primijetio grupu mladih ljudi okupljenu u blizini trešnjevačkog placa. Smijali su se, živahno razgovarali, lica su im bila puna nade. Nije znao jesu li čuli njegovu poruku, ali u njihovoj mladenačkoj energiji vidio je tračak budućnosti koju je zamislio – budućnosti u kojoj su rane iz prošlosti zacijelile, a vatra nade gorjela. Nasmiješio se, iskrenim, iskrenim osmijehom. Prešao je dug put od bojnog polja do sobe za molitvu, i konačno, do jednostavnog čina posijavanja sjemena nade u srca svog naroda. Dug put oproštenja, kako njemu tako i drugima, bio je daleko od kraja, ali na ovu Veliku subotu, Dan prije uskrsne nedjelje, Dario se osjećao kao hodočasnik, doista, na putu uskrsnuća.
Danas je naš heroj Dario Kordić čovjek duboko ukorijenjen u vjeri i posvećen opraštanju. Za Uskrs, najsvetiji blagdan u kršćanskom kalendaru, on nudi snažnu poruku nade i pomirenja hrvatskom narodu u domovini i u dijaspori, posebno onima koji žive u Bosni i Hercegovini. Na kraju, Dario Kordić upućuje svoje iskrene uskrsne čestitke, želeći svima vrijeme obnove, nade i trajnog obećanja uskrsnuća. Njegova poruka služi kao dirljiv podsjetnik na snagu opraštanja, važnost jedinstva i nužnost rada na svjetlijoj budućnosti hrvatskog naroda.
Objava Poruka Daria Kordića hrvatskom narodu: “Ponovno rođeni za novi život u Isusu Kristu, tada ćemo biti ‘Hodočasnici nade’!” pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.