Nakon tridesetak godina, objekt Villa Neretva u Krvavcu kod Metkovića doživljava novu renesansu. Zanimljiva je to bilanca ako se prisjetimo da se prvi “zenit” u poslovanju zbio devedesetih, nakon Domovinskog rata, zahvaljujući razvoju turizma i poduzetništva. A od lani se brojke ponovno pišu zlatopisom zahvaljujući snažnom obližnjem adutu – Pelješkom mostu.
Pavo Paul Jerković (74), poduzetnik, prekaljeni ugostitelj koji bi mogao biti instruktor svim kolegama na temu “kako najbolje iskoristiti lokalne resurse”, čovjek je koji bi mirne duše mogao biti odmah imenovan i ministrom turizma! Bez premca je najnagrađivaniji u branši, a nabrajanje svih priznanja koja je dobio “pojelo” bi cijeli tekst.
Jerković je vlasnik i osnivač Ville Neretve, antologijskog objekta uz cestu prema Metkoviću, otvorenog 25. veljače 1990. godine, nekoliko mjeseci prije tragične balvan-revolucije. U osvit rata, zlo i teretno vrijeme, koje je Jerković ipak pregrmio, kao i drugo najgore što ga je u poslovanju snašlo – razdoblje epidemije COVID-a. Ne ponovilo se ni jedno ni drugo.
Bio je Pavo tada, početkom devedesetih, povratnik iz Njemačke, mlad čovjek u ranim četrdesetima, a već s inozemnim iskustvom i, očigledno, žicom za posao. Talentom kakav se rijetko viđa, a oboružan motom “Korak ispred drugih”.
– Eh, koliko sam samo anomalija primijetio kad sam tek došao! Tih devedesetih, recimo, u Hrvatskoj je bilo jako malo urednih sanitarnih čvorova; to se danas puno promijenilo nabolje. I hrana je maštovitija, i sam sam stalno radio na tome, usavršavao recepte, koristio najbolje iz okruženja, a zadržao starinske, obilne normative. Još u Njemačkoj rezonirao sam “stavi barem komad mesa više od drugih”, od Nijemaca. Zato su mi sva tri restorana u okolici Münchena radila odlično; tada je u trendu bilo meso, grill, a ja nisam žalio materijala. Znao sam da Nijemci (uključujući i vrhunske sportaše, bundesligaše i druge!) dolaze kod mene, Hrvata, jesti – ne iz ljubavi, nego zato jer su porcije ukusne i obilne – prisjeća se naš sugovornik.
RAD NA OLIMPIJSKIM IGRAMA
U Njemačku je otišao kao mladić, konobario dok mu se nije posrećio nevjerojatan angažman: uposlen je za rad na Olimpijskim (ljetnim) igrama u Münchenu 1972. kao jedini stranac konobar!
– Tada je koncesiju, svih sedam raspisanih, dobilo sedam bavarskih ugostitelja, a ja sam radio za jednog. Moja zarada bila je u dva mjeseca tada enormnih deset i pol tisuća eura! To je bio moj prvi kapital…
S tim sam novcem iz Münchena otišao u Krefeld, “grad somota, svile i kravata”. No ja nisam kupio ni svilu, ni kravate, nego unajmio svoj prvi restoran. Poslije sam ih imao ukupno tri, pa opet reducirao na jedan, koji je radio odlično. No stalno je u meni tinjala želja za povratkom iako sam imao sve: posao, novac, suprugu Njemicu i djecu – Pave će.
Ta je 1972. godina za njega bila višestruko plodonosna jer je zaradio lijep novac za samostalni početak, ali i dobio svog prvorođenca, Olivera. On je krenuo očevim stopama – ima barove u Njemačkoj – a još više je “na ćaću” drugi sin, 42-godišnji Cristian Franko, koji je sa suprugom Adrianom preuzeo “glavnu kuhaču” u Villi Neretvi, u lokalu koji je uhodao njegov još uvijek radno aktivni otac i naš sugovornik.
Villa Neretva više je od dobre spize, to je restoran koji se triput širio i zadržao početni, retro štih. Posao je proširen i na krevete (spavanje), lađarstvo, Pave posjeduje osam lađa koje je osobno adaptirao za turizam na rijeci, Neretvom se na njima plovi do konobe u močvari, ekstenzije Ville Neretve.
LJUTI BRUDET DIŽE IZ MRTVIH
Ima i šest plantaža mandarina pa organizira berbe (uvijek uz ručak) za goste, uvijek je tu neki show, zabava, glazba, animatorski program. No Pave nikad nije smetnuo s uma da je okosnica svega – pun i ukusan tanjur. Higijenski standardi se podrazumijevaju, o srdačnosti cijelog njegova radnog tima ne treba ni govoriti. Familijarni pristup poslovanju dovoljno potkrjepljuje činjenica da kod Jerkovića ljudi rade i tridesetak godina, poput konobara Srećka Ćerleka, koji je više od pola života ostavio u Villi Neretvi.
– Sjećam se da smo puno puta sa svadbe u Villi Neretvi išli direktno na drugi događaj u konobu na močvari, bez spavanja. Kako smo izdržali? Ništa kava, red bull, kokain – skuvaj lonac vrućeg, ljutog brudeta, to diže iz mrtvih! – veselo se prisjeća simpatični konobar veteran Srećko, Metkovac.
Pave je rođen u Dubrovniku, ali njegovim venama kola – Neretva.
– U Njemačku sam došao kao konobar na polupansionu iz Gradca, pa direkt u luksuzne apartmane u Bavarskim Alpama, kod vlasnika Franza Josepha Straussa. Lako sam nalazio posao jer sam uvijek imao sjajno pismo preporuke. No nije mi trebalo dugo, rano sam se osamostalio, privatnik sam od svoje 22. godine – prisjeća se.
Vraća se u recentnu prošlost, početke nakon povratka u Hrvatsku.
– Dok je plamtio rat, radili smo za inat, kao neki pokret otpora. K nama su dolazili gardisti, ako imaju novaca, platili bi, ako nemaju – kuća časti.
SJEĆANJE NA GORANA KLIŠKIĆA
Osobito rado se i s ponosom sjetim Gorana Kliškića, ljudine koji bi dolazio kod nas jesti sa suborcima, direktno s fronta. Nekad bi zamolio jelo “na teku”, normalno da nisu uvijek bili pri novcu. Voljeli su pojesti dobar mesni obrok, onako iscrpljeni…
Dvije večeri prije pogibije bio je kod mene u restoranu, a neko vrijeme nakon što je herojski izgubio život posjetio me njegov otac, neutješni naš bariton Ratomir Kliškić, i pitao je li ostao koji račun za podmiriti. Nikad neću zaboravit Gorana i njegove prijatelje – dirnuto će Jerković.
Nakon rata Villa Neretva radi “čudo”, svoj njemački, napredni model poslovanja Jerković prenosi na rodno tlo. Uhodao je posao bez premca, Villa Neretva prometnula se u referentnu vrijednost dobrog, održivog i korektnog poslovanja.
Naravno, bilo je kod njega i šaljivih epizoda.
– Na jednoj svadbi izgubio se mladoženjin najbolji prijatelj. Iz crkve nije došao na večeru u Villu, sat i pol vremena su ga uzalud nazivali, a bez njega svadba ne može početi.
Kadli nakon tih sat i pol, on zove i kaže: “Zaspao sam iza oltara u crkvi, budim se, a oko mene samo anđeli i tišina. Crkva je zaključana, dođite po mene” – smije se Jerković.
IZNEVJERIO GA PRIJATELJ
Dakako, njegovu poslovanju idu naruku i prilike u okruženju, ljepota kraja i sunčani dani, kao i kulturne znamenitosti.
– Metković ima tri muzeja, trebalo bi otvoriti i četvrti, skupinu seoskih kuća koje zovemo “Gubave kuće”; tu su se sklanjali oboljeli od lepre i oni koji su bili sumnjivi, kao u dubrovačkim Lazaretima – smatra veliki zaljubljenik u svoj kraj i njegove ljepote.
Što se tiče spize, u Villi Neretvi nećete pogriješiti ni sa čim. Riba, meso, nešto slatko, a sve slasno, obilno.
– Zvijezde ponude su žabe i jegulje, morate probati moj rižot od žaba. Osmislio sam ga za personal, slučajno servirao novinarima prije dvadeset i pet godina, a oni su taj rižot proglasili “gastronomskim urnebesom”. Nakon toga je potražnja bila tolika da smo ga uvrstili u redovnu ponudu – zadovoljno zbori o rižotu koji je doista sjajan, blago pikantan, s tajnim sastojcima koje nećemo odati jer smo dali obećanje.
Nažalost, jedan kolega Pavin (i bivši prijatelj) nije održao svoju riječ.
– Naš adut je i torta od rogača, vrhunska je, dizajnirali smo je Cristian (sin) i ja. Recept sam pristao dati samo jednom kolegi, bili smo najbolji prijatelji, uz uvjet da je nazove “primorska torta”, bez spominjanja rogača. Naučili smo ga napraviti je, a on ju je u cjeniku nazvao “primorska torta od rogača”. Osjećao sam se izdan, prevaren… Otada ne prijateljujemo, a recept više ne damo. Poslovna tajna – Jerković će.
TORTA ISKUPLJENJA
Radi te torte k njemu su dolazile najviše žene, ljubiteljice finih slatkarija. Jedna je bila ogorčena jer u danu njezina posjeta nije bilo torte od rogača u ponudi. Događa se, ali…
– Jako se naljutila, rekla mi da je došla iz Splita samo zbog nje. A ja, da se iskupim, fino joj poslao sutradan cijelu tortu na dar autobusom. Bila je zatečena, zahvalna, i došla k nama još puno puta – veli susretljivi Pavo. Jerkoviću je uistinu stalo do svakog gosta, on je rođeni ugostitelj, komunikolog, prijatelj, domaćin.
– Jako smo osjetili protekle godine izgradnju mosta (Pelješkog, nap.a.), cesta je opet u modi. I inače radimo odlično, samo različiti koncepti budu, od ožujka pa sve do kraja studenoga. Ali prošlo ljeto bio je zbilja “bum”, kao u najboljim danima, pa čak i bolje – zadovoljno primjećuje.
U slobodno vrijeme (kojega posljednjih godina, otkad je “na timunu” Ville Neretve sin mu Cristian, čak i ima) malko više skita, kuša što su pripremili njegovi kolege i prijatelji, uživa u gastronomiji i putovanjima. K tomu, proučava povijest svoga neretvanskog kraja, rado ističe da je Metković 1886. godine bio najjača riječna luka u regiji, prvi iza Beograda! Ploče još nisu ni postojale kao luka, njih je osnovao drug Tito…
A te su davne godine u Metkoviću postojala čak tri hotela, tri javne kuće i niz drugih sadržaja, legalnih u Austro-Ugarskoj. Danas je bilanca drukčija, no bez brige: ovaj dio južnohrvatskog primorja ima snažan turistički adut u Villi Neretvi i popratnim sadržajima. K tomu, najboljeg ambasadora kojega su mogli zamisliti: svjetskog stručnjaka Pavu Jerkovića, te njegove nasljednike.
